Tellus Mater – rimska predstava boginje Geje, reljef na Ara Pacis Augustae (Oltaru Avgustovog mira)

Geji

Geju, sveopštu majku, ja pevam, temelja čvrstih,

Staricu časnu što hrani na zemlji sve što postoji.

Sve što hodi po zemlji božanskoj, što pliva u moru

I sve ono što leti – ti hraniš svojim bogatstvom.

Od tebe sinove krasne i plodove ljudi imaju,

Gospo, ti si vlasna da dadeš, a i da uzmeš,

Život ljudima smrtnim. I srećan je onaj kog zdušno,

Od srca počastiš ti! …

Zdravo, majko bogova i suprugo zvezdanog neba!

Homerove himne

Ideja o Zemlji kao živoj planeti prisutna je u različitim oblicima tokom gotovo čitave istorije čovečanstva. U grčkoj mitologiji, drevna boginja Zemlje i personifikacija same planete Zemlje nazvana je Geja. Etimološki, ovaj naziv potiče iz starogrčkog Γαîα ili savremenog grčkog Γῆ, pri čemu „ge“ označava zemlju, dok nastavak „aja“ u starogrčkom nazivu potiče od indoevropskog korena i označava žensko biće – majku. Antropolozi poput Marije Gimbutas i Barbare Voker smatraju da je Geja kao boginja Majka kasniji oblik predindoevropske Velike Majke, brižne negovateljice svih bića, koja se poštovala još od perioda paleolita.

Ideju o Zemlji kao brižnoj majci, osim u Grčkoj, pronalazimo i u drugim tradicijama. Na području Južne Amerike susrećemo se s Pačamamom (Pachamama), u sumersko-vavilonskom predanju s Aruru, u rimskom s Terom, ili je to jednostavno Majka Zemlja kao kod severnoameričkih Indijanaca. U Indiji, reč Gayyao značava istovremeno svetu zemlju s kojom je, kažu Indijci, sve povezano, ali i kravu koja mlekom hrani svoje potomstvo.

Nakon srednjovekovnog perioda, u renesansi se ponovno budi ideja o sveprisutnosti života u najrazličitijim oblicima. Leonardo da Vinči i Đordano Bruno otvoreno govore o živim planetama, a nešto kasnije geolog Džejms Haton (James Hutton) u delu „Teorija o Zemlji“ 1785. godine iznosi tezu da je Zemlja jedinstven sistem koji upravlja svojim životnim ciklusima. To isto tvrdi i T. H. Haksli (Huxley) u XIX veku.

Džejms Lavlok

U XX veku engleski hemičar Džejms Lavlok (James Lovelock) delimično oživljava drevne ideje u obliku „teorije o Geji“, koja opisuje Zemlju kao oblik života koji upravlja samim sobom nalazeći se u aktivnom uzajamnom odnosu s bićima koja na njoj žive.

Teorija je tokom sedamdesetih i osamdesetih godina naišla na brojna neslaganja, prvenstveno  darvinista. Bila je suprotna od konvencionalnog shvatanja da planeta i bića evoluiraju odvojeno. Zamerali su joj da Zemlja ne može biti živa jer ne može da se razmnožava, budući da je prenošenje genetskog materijala putem različitih oblika razmnožavanja, prema savremenim biološkim teorijama, jedna od osnovnih karakteristika života. Takođe, zamisao da planeta sama upravlja uslovima okoline kako bi stvorila najpovoljnije uslove za život svojih stanovnika, zavisno od evolutivne faze same planete i života na njoj, činila se u potpunosti romantičnom, neverovatnom i nenaučnom. No, Lavlok je na sve ove početne kritike jednostavno odgovarao: „Moji prijatelji i kolege će poželeti da prestanem da govorim o našoj planeti kao o obliku života. Shvatam njihovu zabrinutost, ali se ne kajem; da nisam svojevremeno počeo da razmišljam o Zemlji na takav način, moglo bi se dogoditi da ostanemo ‘naučno korektni’, ali bez uvida u njenu istinsku prirodu, i nastavljao bih da tražim dokaze.“

Danas se broj pristalica nešto razrađenije početne teorije o Geji polako, ali postepeno, ipak povećava. U poslednjih desetak godina najveće razumevanje teorija je pronašla među naučnicima koji istražuju različite ekološke discipline, naročito vezane uz probleme zagađenja okoline, narušavanja biološke raznovrsnosti i globalnih klimatskih promena. Naučnici koji učestvuju u velikim međunarodnim programima – Međunarodni program za geosferu i biosferu, Međunarodni program biološke raznovrsnosti „Diversitas“ i Program istraživanja svetske klime – potpisali su 2001. godine takozvanu Amsterdamsku deklaraciju u kojoj su se složili oko sledećeg: Zemlja se ponaša kao jedinstven samoregulatorni sistem koji se sastoji od fizičke, hemijske, biološke i ljudske komponente; ljudske aktivnosti značajno utiču na okolinu Zemlje, a globalne promene ne mogu da se razumeju jednostavnom paradigmom uzroka i posledica. Teško se mogu razumeti i još teže predvideti.

Iako na planetu Zemlju ne gledaju kao na entitet ili biće koje proživljava evoluciju zajedno sa svojim stanovnicima, ove su reči ipak označile pomak od ustaljenog mišljenja biologa koji su smatrali da se organizmi prilagođavaju svojoj okolini, ali je ne menjaju, i geologa da se samo geološkim silama može objasniti evolucija atmosfere, zemljine kore i okeana. „Donedavno smo smatrali“, kaže Lavlok „da se evolucija organizama odvija u skladu s darvinizmom, a evolucija materijalnog sveta u skladu sa geološkim saznanjima. ‘Teorija Geje’ gleda na te dve ranije odvojene evolucije kao na deo jedinstvene istorije Zemlje, u kojoj se život i njegova fizička okolina razvijaju kao jedinstven entitet.“

Sledeća okosnica Lavlokovog istraživanja bili su Zemljini mehanizmi samoregulacije klime koji, prema teoriji o Geji, imaju za cilj održavanje stanja pogodnog za život i koji su se menjali kako se milionima godina razvijao život na Zemlji. Na primer, tropske prašume su se prilagodile na toplu okolinu i velika isparavanja zahvaljujući recikliranju vode. Ekosistem to postiže tako da zadržava oblake i kišu iznad šumskog pokrova. No, Lavlok ističe problem da Zemlja pri održavanju mehanizama samoregulacije nije svemoguća i ukoliko ih preteranim ljudskim uticajima poremetimo, može da dođe do trajnog narušavanja globalne ekološke ravnoteže, a time i do ugrožavanja opstanka velikog dela njenih stanovnika. Naučnici procenjuju da bi porast temperature od svega 4°C bio dovoljan da uništi amazonske šume i pretvori ih u polupustinju. To bi delimično bila posledica lokalnog efekta bržeg isparavanja kiše, ali i globalnih promena u kretanju vetra.

Sledeći primer samoregulacije klime je povezanost između dimetilsulfidnih jedinjenja koje stvaraju okeanske alge i nastanka oblaka koji odbijaju Sunčeve zrake pa na taj način služe kao prirodni rashladni mehanizam.

Takođe, okeanske alge su važne pri održavanju ravnoteže prirodnog efekta staklene bašte kojim Geja reguliše klimu. Efekat staklene bašte je prirodan proces pomoću kog se održavaju atmosferski uslovi na Zemlji. Jedan od najzastupljenijih gasova staklene bašte je ugljen dioksid koji u najvećoj meri troše upravo okeanske alge, oslobađajući tako atmosferu od suvišnih količina ovog gasa i održavajući prirodnu ravnotežu.

Međutim, ukoliko ovu ravnotežu poremetimo dodatnim ispuštanjem ugljen dioksida u atmosferu, tada govorimo o njenom zagađenju koje dovodi do procesa povećanog efekta staklene bašte i globalnog klimatskog zagrevanja. Globalnim porastom temperature zagrejavaju se i okeani, što ne pogoduje životu algi i generalno dovodi do postepenog širenja područja osiromašenog okeana koja se nazivaju morskim pustinjama. U lančanoj reakciji smanjivanje mase okeanskih algi dovodi do usporavanja apsorpcije ugljen dioksida iz atmosfere i izostanka stvaranja belih oblaka „stratusa“ nad morem koji odbijaju sunčevo zračenje. Odumiranjem okeanskih algi organska materija se raspada i sada ono što je preostalo od algi više ne troši nego dodatno oslobađa u vazduh ugljen dioksid čime se situacija pogoršava.

Sve ove promene uveliko utiču ne samo na živi svet uopšte, nego i na čoveka. Naučnici su, kaže Džejms Lavlok, oprezni u svojim predviđanjima i boje se da priznaju da ponekad ne znaju šta će se dogoditi. Zato je potrebno, napominje, menjati naše ponašanje prema okolini, prirodi, planeti. To je lakše ukoliko svoj odnos prema planeti negujemo kao prema Geji, ukoliko možemo jednostavno da zastanemo, zagledamo se i zadivimo Zemlji i životu na njoj, da nagađamo o posledicama našeg prisustva. To je alternativa današnjem shvatanju prirode kao iskonske sile koju treba pokoriti i savladati.

Navike kojima prekomerno narušavamo ekološku ravnotežu ne možemo da promenimo u jednom danu. Većina nas duboko u sebi zna da bi upozorenja ekologa i zaljubljenika u prirodu trebalo poslušati, ali nije spremno ili ne zna šta bi trebalo uraditi. Više od svega, kaže Lavlok, mi se ipak nadamo dobrom životu u neposrednoj budućnosti i radije ostavljamo po strani neprijatne misli o nevoljama koje dolaze.

Teorija o Geji još uvek je u mnogim svojim elementima nedokaziva i stoga na nivou radne hipoteze. Međutim, ona je nesumnjivo odraz novih naučnih struja koje se javljaju poslednjih nekoliko desetina godina i predstavljaju pomak od konvencionalnih shvatanja utemeljenih na mehanicizmu i materijalizmu naučne misli. Ona otvara brojna nova pitanja, predlaže rešenja, upozorava na moguće posledice našeg bezobzirnog civilizacijskog ponašanja, ali iznad svega donosi jedno iskreno i toplo poštovanje ovog naučnika prema Zemlji i, zašto ne, „Majci Geji“.

Lavlok zaključuje: „Često pomišljam na to da naš racionalni um nikad neće obuhvatiti više od sićušnog delića svega toga i da naše poimanje Zemlje nije ništa bolje od shvatanja koje jegulja ima o okeanu u kome pliva. Život, svemir, svest, pa čak ni jednostavnije stvari poput vožnje biciklom ne mogu da se objasne rečima. Tek počinjemo da se hvatamo u koštac s tim novim pojavama, a u kontekstu Geje one su podjednako teško shvatljive koliko i gotovo čarobna zamršenost kvantne fizike. Ipak, to ne pobija njihovo postojanje.“

medjas

Autor: Ivančica Krivdić

Izvori fotografija:

Pixabay |File: /nubes-nublado-coníferas-1852955/

| Wikimedia Commons | By original photo by Chris Nas : File:AraPacisReliefTellusMater.JPG. – Photo taken by Chris Nas, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=6210278

| Wikimedia Commons | By The original uploader was Bruno Comby at English Wikipedia. – Transferred from en.wikipedia to Commons., CC BY-SA 1.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=3873472

Pixabay |File: /planta-de-energía-4685972/

Pixabay |File: /rocas-montaña-gama-tierras-altas-801742/