U zenu, iskustvo je sve. Sve što se ne temelji na iskustvu, zenu je strano.

Chen Ching Ke Wen

Pokušaj objašnjavanja zena treba rasteretiti od pretenzija i očekivanja, jer je svako pisanje o zenu uslovljeno ograničenjima racionalnog diskursa. Da bismo bilo šta istinski naučili o zenu i tako imali neposrednu životnu korist od toga, moramo, kao u poznatoj zen priči, da ispraznimo svoju šoljicu da bi se u nju mogao uliti novi sadržaj. Naime, učenje kao životno važan proces povezan sa sticanjem iskustva, promenom karaktera i slike sveta, moguće je samo ako postoji svest o neznanju. Nemojmo nikada zaboraviti Sokrata!

Svi pokušaji racionalnog određivanja zena nisu dali nikakvu konačnu definiciju, a učitelji zena opisivali su ga kao „prst koji pokazuje Mesec”, kao „nešto okruglo, što se kotrlja, klizavo i glatko”… To je zato što se zen ne prenosi rečima, već direktno, s učitelja na učenika, a lično proživljeno iskustvo od ključne je važnosti. Sve što učitelj može da učini jeste da ukaže na put, a ostatak mora da prepusti učenikovom ličnom iskustvu. Ukoliko ono ne izraste iz samog učenika, nikakvo spoljno znanje za njega zapravo nema vrednost. Učitelj je nemoćan ukoliko učenik nije iznutra spreman. Zato zen ne gubi vreme na to da nešto dokaže; on tek sugeriše ili ukazuje, ne zato što želi da bude neodređen, već zbog toga što je to zaista jedino što se može učiniti.

Istinu možemo da otkrijemo samo ako počnemo ozbiljno da istražujemo, prestanemo da oponašamo, i nikako ne odustanemo od traženja odgovora na temeljna životna pitanja i izazove.

Velikom japanskom učitelju zena Hakuinu (1685 – 1768) dolazi učenik i moli ga da ga poduči; on ga obara na pod, zagnjurivši mu glavu u vodu, i kad se ovaj skoro udavio, izvlači ga i kaže mu: Kada ti zen bude važan kao što ti je sada vazduh za disanje, tada mi dođi ponovo. Čak i kada svog učenika doslovce obara na zemlju, njegova dobronamernost se ne dovodi u pitanje. On samo čeka trenutak kada će um njegovog učenika da sazre i probudi se.

Veliki poznavalac zena, Japanac D.T. Suzuki koji je popularizovao zen na Zapadu, kaže: Zen je život bez predumišljaja. Mnogo godina, duboka predanost i skromnost potrebni su za usvajanje zena, ali je istovremeno dovoljan jedan trenutak intuicije da se on shvati i tada učenik otkriva satori – duboki uvid koji oni koji su ga doživeli opisuju slikom: bačvi je otpalo dno…[1].

Ovo stanje, „bačvi je otpalo dno”, značilo bi da smo nadišli stare, sputavajuće obrasce razmišljanja i da su se naše stare mentalne pretpostavke raspale. D.T. Suzuki kaže: Bez dostizanja satorija niko ne može da prodre u tajnu zena. Satori je intuitivan uvid u suštinu stvari nasuprot njihovom racionalnom razumevanju. To praktično znači otvaranje jednog novog sveta koji do trenutka satorija nismo opažali. Svet za one koji su dosegli satori nije više onaj stari svet kakav je nekad bio. To je tačka zaokreta u čovekovom životu koja otvara um za jedan širi i dublji svet. Njegovi efekti na čovekov moralni i duhovni život su revolucionarni: uzvišujući i pročišćujući.

Istorija zena

Veliki Buda iz Kamakure

Zen budizam vuče poreklo od istorijskog osnivača budizma Bude Sakjamunija (Buddha Sakyamuni) i njegove doktrine srca (buddhahridaya). Kada je tokom jedne propovedi Buda prisutnima pokazao cvet i tražio od njih odgovor o suštini cveta, njegov učenik Kasapa (Kassapa), koji odbacuje racionalne ili metafizičke spekulacije, klanja se pred „tajnom koja ga nadilazi” i tako postaje prvi patrijarh zena.

Budino učenje iz Indije u Kinu prenosi 520. p.n.e. Bodidarma (Bodhidharma), dvadeset i osmi patrijarh budizma i prvi patrijarh zena u Kini, i ono tamo dobija naziv čan (chan), prema indijskom pojmu djana (dhyana) koji označava meditaciju.

Iz čuvenog samostana Šaolin (Shaolin), danas poznatog po borilačkim veštinama, koji je osnovao upravo Bodidarma, čan se tokom više vekova širio po Kini, preplićući se s taoizmom i konfucijanizmom. Za vreme kineskih dinastija Tang i Sung (VII – XII vek), čan doživljava velike promene, razvijajući se od indijskog, meditativnog, prema praktičnijem i životnijem, kineskom jednostavnošću i dubinom obojenom stavu o čoveku i svetu.

Vrhunac čana u Kini nastupa s njegovim šestim i zadnjim patrijarhom Huinengom [2] (638 – 713), koji je od običnog kuvarskog pomoćnika postao naslednik petog patrijarha odgovorivši na pesmu redovnika Šen Hsiua Shen Hsioa stihovima u kojima peti patrijarh prepoznaje njegovo dublje razumevanje čana:

Dađijan Huineng

Huineng Šen Hsiu / Shen Hsio:

Ovo je telo bodhi – drvo
a duša kao sjajno ogledalo
Pažljivo ih čistimo iz sata u sat
Da na njih ne bi pala prašina.

Huineng:

Niti ima bodhi drveta
niti pak sjajnog ogledala
kako od iskona ničega nema
na šta može pasti prašina?

 

Seme zena posejano u Indiji izraslo je u Kini u ogromno stablo, koje je procvetalo u Japanu u XIV veku u svim sferama života. Japanskom zenu završni pečat dao je šintoizam sa svojim idealima jednostavnosti i čistote.

Principi i doktrina

Za razliku od mnogih drugih budističkih škola, zen se ne oslanja na svete tekstove i rasprave o metafizičkim pitanjima, jer smatra da to učenika vodi ka traženju odgovora spolja, umesto da ih traži unutar sebe. Cilj zena je otkriti prirodu Bude u sebi i u drugima, kroz meditaciju i svesnu pažnju u svakodnevnom. To se naziva ,,okretanjem očiju prema unutra”. U tom smislu zen je antifilozofski i antiteoretski. Ova važnost neoslanjanja na pisanu reč obično se pogrešno tumači kao da zen zazire od svetih spisa. Zen je ukorenjen u učenjima Bude i mahajana budizma, i duboko je nadahnut životom Sidarte Gautame (Siddartha Gautama) – kraljevića koji u svom unutrašnjem nemiru napušta izobilje i postaje isposnik, a kasnije odustaje i od toga, ali ni po cenu života ne odustaje od traženja odgovora. Budine četiri plemenite istine: o patnji, njenom uzroku, mogućnosti otklanjanja i osmorostrukom putu koji tome vodi, temeljni su deo života učenika zena.

Ono što zen ističe jeste da je Buda postigao buđenje kroz meditaciju (zazen) i kontemplaciju, a ne kroz ono što je pročitao, i da se poput Bude meditacijom i svesnom pažnjom može postići prosvetljenje. Zen podjednako naglašava važnost nevezivanja, kako za svete spise tako i za meditaciju. To vrlo dobro ilustruje jedan kineski učitelj čana koji o meditaciji kao doslovnom putu ka mudrosti kaže: Sedeti na stražnjici i disati nije put prosvetljenja. Drugi je rekao da je to kao kad bi od cigle dugotrajnim glačanjem pokušali da napravimo ogledalo.

Zen takođe nije antiintelektualan ili suprotan razumu, kako se često predstavlja, već je svestan njegovih ograničenja i stavlja ga na mesto i daje mu funkciju koja mu po prirodi pripada. Kroz pitanja i odgovore na koane, učenik je primoran da dubokim poniranjem u sebe upotrebi svu svoju intuiciju kako bi na zadovoljavajući način odgovorio učitelju. Hui Neng na raspravu redovnika o tome vijori li zastava ili vetar, primećuje da ne vijore ni vetar ni zastava, već vijori njihov um.

Reč koan se u zenu koristi u značenju ,,neprolazni prolaz”, nešto što se može savladati samo voljom, nadilazeći postojeće stanje svesti intuitivnim probojem percepcije, tj. prosvetljenjem na novom nivou iskustva. Učenik kroz neprolazni prolaz može da prođe samo buđenjem intuicije. Intelekt je tu suvišan, kao u priči o slepcu koji noću hoda poznatim putem s lampom, ali ne primećuje da mu se ona ugasila dok u mraku prolaznik ne naleti na njega. Kroz odgovore na koane učitelji sistematski prate napredak u duhovnom buđenju svojih učenika. Svi koani koje postavljaju zen učitelji samo su alogične varijante najracionalnijih i najvažnijih od svih pitanja: Ko smo? Odakle dolazimo? Kuda idemo?

Navešćemo neke poznate zen priče koje dobro karakterišu mentalitet zena.

Jednom je Buda zamolio svoje učenike da bosim nogama stanu na zemlju i opišu mu šta osećaju. Učenici su opisivali zemlju, pesak, lišće…

,,Šta?”, uzviknu Buda, ,,Zar niko nije osetio stopalo?”

Poznati Encu (Entzu) došao je u posetu prijatelju u Kjoto, ali kako je bio rasejan, zaboravio je adresu. No, nije odustao već je išao od vrata do vrata i pitao: „Stanuje li ovde čovek koga Encu treba da poseti?”

Podučavanje mačevaoca Mata Juro Jagjua (Mata-yuroa Yagyu) kod zen majstora odvijalo se za njega potpuno neočekivano. Naime, godinama je radio obične poslove sluge i nije ni video mač, kad ga jednog dana njegov učitelj potpuno neočekivano udari štapom po leđima. To bolno iskustvo i njegova nepredvidivost učinili su ga maksimalno budnim i pažljivim. Dalje je sve bilo samo tehnika koju je on lako savladao i ubrzo postao učitelj šoguna.

Budnost u svakodnevnom životu upravo je suština zena; on nikako nije tehnika, dogma ili šablon, jer je tehnika suprotstavljena prirodi i znak je slabljenja čovekove vitalnosti. Zen podrazumeva aktivan život uklopljen u ljudsku zajednicu i povezan s prirodom, gde je temeljna briga ono što je zajedničko i korisno svima.

Poznatog zen učitelja jednom upitaše:
– Činiš li ikad ikakav napor da dođeš do istine?
– Da, činim.
– Kako vežbaš?
– Kada sam gladan jedem, kada sam umoran spavam.
– Tako rade svi. Može li se reći da i oni vežbaju na isti način?
– Ne.
– Zašto ne?
– Jer kad jedu ne jedu, nego misle o raznim drugim stvarima. To uznemirava. Kad spavaju ne spavaju, već sanjaju o hiljadu i jednoj stvari. Po tome oni nisu kao ja.
Jošu odgovara: Kad sam gladan jedem, kad sam umoran spavam… zato što on to radi potpuno autentično, on živi sada u čitavoj sveukupnosti humaniteta. Tako za njega život postaje poput ceremonije i on uvek ima pripremljeno srce za susret s velikim istinama postojanja.

Satori, kao najviši izraz zena, otvara srce i um za jedan širi i dublji uvid, a različite zen umetnosti samo su različiti izrazi tog iskustva. U haiku poeziji to je oduzimanje svega što je suvišno. U slikarstvu sumi, tek naznake likova, čovek uklopljen u pejzaž i prirodu. U čajnoj ceremoniji temeljna je težnja ka nevezivanju za svetovnost. U kaligrafiji je sve u jednom potezu, hvatanju jednog trenutka večnosti, nema ponavljanja. U uređenju pejzaža minimalizam, izražavanje bitnog, nema vodoskoka jer voda prirodno ide dole, a ne gore. Odnos prema prirodi je prirodan i prožet poštovanjem života kao jedinstva u svemu. No-drama upućuje na potrebu čoveka da se simbolički uzdigne u više dimenzije, viša stanja svesti da bi bio uključen u dublje nivoe života. Zen je tako prisutan u korenu japanske kulture kao ekstrakt i održavalac njene živosti i autentičnosti.

Naš materijalističko-pozitivistički pogled na svet pretvorio nas je u zastrašene posmatrače i glumce života i tako nas lobotomizirao od duha istinske avanture koja je povezana s dubljim doživljavanjem stvarnosti i težnjom za samospoznajom, što je temeljno u zenu. Posvećujući se svetu činjenica i događaja, terminima merenja, a ne brizi za sadržaj onoga što se meri, zapadnjak se izdvaja iz neposrednog dodira s prirodom i stvarnošću, i biva uvučen u mrežu relativizma, potpuno slab i nesposoban da izbegne zamku duhovnog materijalizma koji ga je pretvorio u dobro uhranjenog roba bez korena i bez smisla u svetu u kome dominira hedonizam i vulgarni materijalizam kao surogat za slobodu. Zato je u zenu ključno razumeti pojam slobode; to prvenstveno označava kontrolu nad sobom, unutrašnju slobodu, nesputanost, autentičnost i uklopljenost u prirodu i celinu života i smrti.

medjas

Autor: Branko Zorić. Uz dozvolu autora, ustupljeno sajtu: www.nova-akropola.rs

[1] – D.T. Suzuki, Uvod u zen budizam.
[2] – U Japanu poznat pod imenom Eno.

 

Izvori fotografija:
Pixabay |File:bridge-japanese-gardens-zen-669314/
Wikimedia Commons |663highland| File:Shitennoj honbo garden06s3200.jpg
Wikimedia Commons |Dirk Beyer| File:Kamakura Budda Daibutsu front 1885.jpg
Wikimedia Commons |Magnus Manske| File:Huineng Cut Bamboo.jpg
Wikimedia Commons |Maculosae tegmine lyncis| File:Bodhidharma.and.Huike-Sesshu.Toyo.jpg
Pixabay |File:sunset-sand-foot-feet-nature-3206126/
Pixabay |File:japanese-temple-culture-asia-5288825/