Vreme… ta neobična dimenzija kojoj čovek ne može izmaći, poseduje širok raspon izraza i u tom bogatstvu omogućava nam istovremeno da živimo zarobljeni njime i da se u njemu osećamo komotno.

Mnogo  je načina da se meri vreme, a samo jedan od njih je uz pomoć časovnika. Za naše srce, za našu inteligenciju, za naš duh, otvara se toliko različitih načina doživljaja vremena da nam se gotovo čini da se krećemo u drugoj dimenziji.

Logično je da postoje kratki i dugi periodi: vreme za izvršavanje svakodnevnih tekućih stvari i vreme za ostvarenje izuzetno važnih ljuskih dostignuća, upravo onih koji se odnose na budućnost.

Kratkotrajno vreme je „časovničko“ i ogleda se u progresivnom trošenju našeg tela. Dugotrajno vreme ne samo da ne troši, već obogaćuje dušu, dovodeći je u kontakt sa idejom večnosti.

U  kom vremenu čovek treba da živi? Imajući u vidu različite ljudske mogućnosti, čovek treba da živi u svakoj od njih, pronalazeći pravu meru za svaki od svojih planova izražavanja.

Svakog dana može i mora da se uradi nešto u vremenu. Svakog dana se pojavljuju mali ili veliki problemi koji moraju da se reše ili počnu da se rešavaju. Svakog dana treba usvojiti jedno novo iskustvo. Svakog dana se može malo rasti iako nas pritiska ograničenje sata i minuta.

Međutim, autentična ljudska aktivnost ovde se ne završava – nije čak ni započela.

Osim svakodnevnih planova i njihovog ostvarivanja, čovek kao besmrtno biće mora sebi zacrtati druge, dugoročne smernice koje takođe zahtevaju i duže vreme.

Potrebno je više vremena, više sposobnosti za pokretanje snova, više vere u budućnost koja, iako se još ne vidi, može da se predoseti našim suptilnijim unutrašnjim čulima.

Jedno vreme ne ometa drugo. Sadašnje vreme, sa dnevnom vizijom, ne oduzima viziju beskonačnog jer u čoveku postoje i objektivni i metafizički aspekti; svaki od njih ima svoje sopstveno vreme, svoj sopstveni način rada, svoj sopstveni način postizanja rezultata, svoj sopstveni način čekanja. U kratkoročnom vremenu, čekanje se zove strpljenje; u dugoročnom vremenu čekanje se zove vera.

Kao što nam je prirodno da nekim biljkama za razvoj treba više vremena nego drugima, postoje ljudski ciljevi koji niknu u par dana, dok su drugima potrebne godine da procvetaju, toliko godina da nećemo moći da se veselimo dobijenom plodu. Međutim, zar je to važno?

Ako smo zaista svesni naše besmrtnosti, ovi snovi koji će se ostvariti za mnogo vremena, nosiće ipak beleg naših napora, a ljudi koji će moći uživati u tim postignućima takođe će nositi nesumnjiv beleg Čovečanstva koje napreduje, u kome će se uvek sejati bratstvo, kako za vreme koje se meri minutima, tako i za ono koje se meri vekovima.

medjas

Autor: Delija Steinberg Guzman, iz knjige Svakodnevni heroj (El héroe cotidiano) ustupljeno sajtu www.nova-akropola.rs.

Izvori fotografija:

Pixabay |File: stairs-spiral-staircase-stairwell-1209439/

Pixabay |File: seedlings-seed-children-s-hands-3448883/