Ako je neko od vas posetio drevne hramove u dolini Nila, nije mogao da ne primeti (i oseti) važnost koju su Egipćani pridavali vratima. Danas su to samo rupe u zidovima, oronuli otvori, ali i dalje svaki od njih predstavlja jedna vrata. Iznad njih, krilato sunce čuva prolaz. Svaka vrata otvaraju prolaz u drugačiju dimenziju, a prizori se izmenjuju dopuštajući našem pogledu da dopre samo do sledećih vrata skrivajući od pogleda ono što se iza njih nalazi. Paralela sa ljudskim životom je više nego očigledna: da li išta suštinski važno u životu možemo znati pre nego što se usudimo proći kroz neka vrata?
Stari Rimljani su imali Janusa, boga početaka, materijalnih i nematerijalnih, simbolički predstavljenog vratima i ključem. Ovo božanstvo štitilo je početke dana, meseca, godine. Po njemu se i danas prvi mesec u godini zove januar. Smatrali su ga najstarijim od bogova jer je na početku svih stvari morala da postoji ova sila da bi otvorila put za ostale bogove. Janus je štitio inteligenciju i njen izraz – govor. Podučio je ljude gradnji gradova i puteva, plovidbi, stvaranju saveza i dogovora među ljudima. Vladao je vratima rođenja i smrti. Svaki početak bio je posvećen ovom božanstvu sa dva lica od kojih je jedno gledalo u početak, a drugo u kraj.

Jedna od zamki vremena u kome živimo je mišljenje da nam je svako znanje dostupno i da lako možemo da saznamo sve o svemu. Čak i kada bi to bilo moguće, zaboravljamo jednu bitnu činjenicu, a to je da nam život neće otkriti svoje tajne dok se ne usudimo da otvorimo neka vrata. Da bismo naučili da živimo potrebno je mnogo više od mišljenja, potrebni su koraci, potreban je smisao naših koraka.
Koliko smo puta kročili kroz neka vrata, otvorili, zatvorili neka vrata u svom životu?
Koliko smo puta strepili pred nekim vratima, skupljali hrabrost, pa odlučno zakoračili?
Koliko smo puta s težinom i suzama u očima zatvorili za sobom neka vrata?
Ne govorimo ovde o fizičkim vratima, već o psihološkoj, moralnoj i duhovnoj stvarnosti koja nužno stoji iza svakog našeg čina.
Ako je neko čitao tekst „Glas tišine“ koji potiče iz indijske tradicije, ponovo se susreo sa vratima ili portalima koji povezuju tri dvorane kroz koje svi prolazimo u životu. Njihova imena su neznanje, učenje i mudrost. Uvek polazimo od neznanja, potom učimo, a nakon toga stičemo znanje i iskustvo, drugim rečima mudrost. Ovaj model je bio očigledan i Sokratu koji nas je podučio da je važna upravo svest o neznanju. Onaj ko misli da zna, zapravo je nesposoban da uči. S druge strane, onaj ko je svestan da ne zna, otvara vrata koja su pred njime i samim tim napušta svoje prethodno stanje.
Prolazeći kroz vrata dolazimo u život, prolazeći kroz vrata napuštamo život, uvek je nešto pred nama, uvek je nešto za nama. Za svaku vrednost u životu treba otvoriti vrata. Za svaku slabost u životu treba zatvoriti vrata.
Možda problem koji se pojavljuje pred nama predstavlja vrata. Možda bol koju osećamo predstavlja vrata.
Imamo li hrabrosti da savladamo prepreke ili ćemo dopustiti da nam strah veže noge? Da li ćemo ostati tamo gde smo bili dok pred nama stoji čitav jedan nov i nepoznat svet koji ne vidimo jer radije gledamo u zid pred sobom? Ipak, zid ima svrhu samo ako na njemu postoje i neka vrata. Ako ih otvorimo, ući će svetlost i vazduh, prostrujaće život i nazreće se smisao u onome šta radimo.
Čekanje samo produžava agoniju. Potrebno je delovanje. Hajde, otvori ta vrata.


Autor: Daliborka Kiković
Izvori fotografija:
- Pexels | File: jonathanborba-brown-
wooden-door-close-up- photography-2917375 - Interna arhiva Nove Akropole Beograd
- AI