Umetnost ne treba da bude samo izraz određenog čovekovog stanju svesti, već i otkrivanje
kosmičke i ljudske tajne.
J. A. Livraga
Dvojstvo umetnost – umetnik ima istu vrednost kao i druga slična dvojstva, kao kada se govori o Idealu i idealistima, o pravdi i pravnicima, o nauci i naučnicima, a slično je i u mnogim drugim aspektima. Ideal je to što jeste zahvaljujući idealistima, ali i uprkos njima; čak i ako ne postoje idealisti koji bi ga živeli i prenosili, on će i dalje biti Ideal. Dobri idealisti ga uzdižu, nespretni ga čine predmetom podsmeha, ali ideal je nepromenjivi arhetip koji opstaje kao cilj za sve one koji su sposobni da prevaziđu mrak u sebi i u svojoj okolini. Kao izraz lepote i odraz lepog, umetnost sama po sebi poseduje određenu stvarnost, čak i kada ne bi postojao ni jedan umetnik koji bi je razumeo i učinio vidljivom u našem svetu. Umetnik je taj koji treba da dosegne visinu umetnosti, ne zadovoljavajući se time da „umetnošću“ naziva bilo koju aktivnost ili kreativni pokušaj.
Umetnost je danas podložna različitim tumačenjima koja bivaju utoliko subjektivnija što se više trude da to ne budu. Dobar deo autora ističe dva osnovna elementa umetnosti: stvaralaštvo i nezainteresovanost. Stvaralaštvo se shvata kao sposobnost proizvodnje nečeg posve novog. Nezainteresovanost, s druge strane, podrazumeva umetnost radi umetnosti, lišenu drugih interesa i stega. Međutim, možemo li govoriti o istinskom stvaranju nečeg novog pod suncem? Možemo li zamisliti umetnost koja je potpuno slobodna, koja ne bi bila povezana s nekim principima i ciljevima?
Ovo nas dovodi do drugog pitanja: koja je svrha umetnosti? Ponovo ćemo naići na niz odgovora koji nas neće zadovoljiti: umetnost je imitacija, mimetizam, neka vrsta osećaja ili izraza, sećanje, ili pak formula za moralno usavršavanje… A oko svih tih pretpostavki i dalje se pletu nove i nove polemike.
Naše je mišljenje da trenutna zbrka ideja koja pogađa principe, sredstva i ciljeve, proističe iz potrebe (koja je zapravo strah) da svi budu zadovoljni, a da se pri tom nikome u potpunosti ne daje za pravo, da se ne prihvati prošlost, niti razmišlja o budućnosti, već se sanja u večito pokretnoj sadašnjosti koja nikada ne dostiže zrelost iskustva, niti ukus dubokog znanja. Nema sumnje, svaki umetnik nastoji nešto da izrazi, svaki filozof nastoji nešto da objasni, a čak i u zbunjenosti izranjaju senke istine. Ali ne može se svaki izraz nazvati umetnošću niti svako objašnjenje filozofijom.
Umetnost
Analizirajmo nekoliko tačaka. Umetnost je stvaranje: ako to i nije u apsolutnom smislu reči, svakako jeste na planu intuicije-imaginacije na kom čovek naslućuje arhetipove, izvorne ideje i pomoću njih uvek iznova stvara sisteme harmonije univerzuma.
Umetnost je imitacija, bilo žive Prirode, bilo onih ideja koje nisu očigledne u našem svetu, ali do kojih intuicija može da dopre. Ta imitacija ne umanjuje vrednost umetnosti, naprotiv – dodatno je uvećava što je imitacija verodostojnija i bliža arhetipovim. Na taj način se od imitacije polazi ka istinskom iskustvu stvarnosti.
Umetnost je sećanje, jer duša, prema Platonu, čuva reminiscencije svog božanskog stanja, i premda one nisu uvek jasne i precizne, dovoljno su snažne da pokrenu dobar deo naših predstava i dela.

Umetnost je izraz, ali ne bilo kakvog utiska, impulsa ili haotičnog raspoloženja; ona ne može da bude put bega iz duševnih stanja onoga koji sebe smatra umetnikom. Naprotiv, umetnost treba da izrazi ono najbolje u čoveku i ono najbolje što čovek preuzima od Univerzuma čiji je deo. Čula, osećaji, ideje, intuicije, sve to mora da se pročisti i shvati kao stepenište nužno za sve dublje shvatanje velikog misterija duše i sveta. Nered, praznina, gađenje i užas nisu arhetipovi, oni su posledica nedostatka arhetipova, i sve dok to bude ono što se izražava, neće biti ni umetnosti ni umetnika.
Umetnost je katarza, iako autori poput Hegela ne vole da umetnosti pripisuju moralno savršenstvo kao krajnji cilj; ipak, to savršenstvo se može posmatrati prirodnim i svojstvenim ishodom umetnosti, iako ne nužno i njenom svrhom. Još su stari Grci videli u umetnosti neprocenjivi izvor pročišćenja, upravo zbog kontakta čoveka s arhetipskim idejama. Ovaj dodir čisti dušu od taloga i daruje joj večnu mladost, jer podstiče maštu i održava je uvek budnom, uvek aktivnom, uvek u potrazi za nečim višim od onog već postignutog.
Umetnost je evolucija, ukoliko se ne zadovoljava pukim oponašanjem svakodnevice, već teži ka usklađivanju s univerzalnim zakonima. Uprkos onima koji, poput Hegela, vide više lepote u stvaralaštvu umetnika nego u samoj prirodi (zar Bog nije umetnik?), dajemo prednost onoj nicijatskoj preporuci iz Glasa Tišine: Pomozi Prirodi i radi zajedno s njom, a ona će te prihvatiti kao jednog od svojih stvaralaca i poštovaće te. Pred tobom će otvoriti vrata svojih tajnih odaja. …Ona otkriva svoja blaga samo Duhovnom oku.
Umetnik
Kada je o umetniku reč, navešćemo neke njegove osobine, ali se nećemo ograničavati dogmatskim definicijama koje umanjuju njegovu umetničku prirodu. On je taj koji donosi na svet umetničko delo posredstvom svoje imaginacije. Dakle, da bi to bilo moguće, potreban je:
- Aktivan um, sposoban da primi, reprodukuje i preobrazi ideje u estetske predstave.Disciplinovana i kreativna mašta potpuno lišena haotične fantazije, a u isto vreme čvrsto povezana s intuicijom.
- Inspiracija, odnosno, intuitivna snaga mašte. Mnogo se govorilo o tome koliko je inspiracija nepredvidiva, ali i dalje ostaje zagonetka šta je pokreće. Međutim, snažna i izgrađena mašta predstavlja pouzdanu vezu sa idejama, odnosno sa inspiracijom.
- Talent i genije, iako nisu isti, oba su neophodna i nadopunjuju se. Talenat je u vezi sa ličnom sposobnošću izražavanja i umetničkog rada. Genije se dotiče inspiracije. Talent bez genija ne prelazi granicu veštine.
Umetnik treba biti istinski “službenik”, tumač Prirode, vešti posrednik između savršenih ideja i ljudi. Njegova je misija da probudi dušu svojih promatrača, a ne samo divljenje.

ESTETIKA I ETIKA
Uzimajući u obzir ovu preobražajnu sposobnost umetnosti i umetnika, pogledajmo sada još jedan aspekat koji je s tim duboko povezan: estetiku u ravnoteži sa etikom.
Rekli smo da umetnost vrši funkciju pročišćenja, moralne transformacije; ovde estetika podstiče etiku, na isti način kao što duboka i bezvremena etika oživljava pojam lepote. Etički koncepti su neodvojivi od estetskih kada je umetnost uistinu umetnost i kada sadrži autentičnu poruku. Nije reč o etici koja bi bila površna i promenjiva poput moda, ili prilagođena ovom ili onom narodu; već je to skup nepromenjivih vrednosti koje su dirnule dušu svakog čoveka svih vremena.
Sve ono što umetnik jeste, na neki način se odražava u njegovom delu, jer iako intuicija deluje kao medijum i može stupiti u direktan kontakt sa svojim nadahnućima, ‘ljudska’ ličnost će delimično obojiti konkretan izraz te intuicije. Kada je njegov karakter grub, njegova umetnost, ako uopšte može da se tako nazove, biće takođe gruba i sirova, iako njegova generacija, prožeta istim idejama, možda to neće primetiti u tom trenutku. Tu se i krije tajna pretakanja metafizičkog u fizičko: etika i estetika odražene u umetnosti uz pomoć umetnika.
Nisu bili daleko od ovih ideja oni koji su umetnosti posvetili reči poput ovih koje navodimo, a koje su, ne iscrpljujući temu ni autore, važna potvrda onoga što želimo da istaknemo.
Umetnost zapravo govori o istinskim i unutrašnjim, a ne o iluzornim i prolaznim stvarima.
Đinarađadasa
Umetnost je Duša oslobođena činjenice.
Tomas Karlajl
I zaista, prema prethodno rečenom, umetnost se ne iscrpljuje u umu koji poznaje činjenice, već zahteva intuitivno delovanje da bi se doprelo do „duše činjenica“. Umetnost nas, dakle, u bilo kojoj svojoj grani, vodi ka večitoj suštini strani.
To je ono što je navelo Šilera da kaže da je umetnost „ono što čoveku vraća izgubljeno dostojanstvo“, a Vagnera da je ona “najmoćnija podsticajna snaga ljudskoga života”. Upravo je Vagner sanjao o jednoj celovitoj umetnosti dovoljno širokoj da objedini i magiju i nauku, i da ispuni misiju prebraženja i obnove čoveka. Upravo je on intuitivnom snagom i kolosalnom inspiracijom izložio svoj „kredo“, pretvarajući umetnost u religiju, etiku u metafizičku estetiku. Njegove reči su više su nego rečite:
Verujem u Boga Oca, u Mocarta i Betovena, kao i u njihove učenike i poslanike. Verujem u Svetog Duha i u istinu umetnosti, jednu i neodvojivu. Verujem da ova umetnost potiče od Boga i da živi u srcu svih ljudi obasjanih nebom. Verujem da onaj koji je jedan jedini put osetio njene uzvišene slasti postaje njen vernik i nikada je ne napušta. Verujem da svi mogu dosegnuti sreću putem nje. Verujem da će na poslednjem sudu biti sramotno osuđeni svi oni koji su se na ovoj zemlji drznuli trgovati tom uzvišenom umetnošću koju prljaju izopačenošću srca i grubom senzualnošću. Verujem, nasuprot tome, da će njeni verni učenici biti proslavljeni u nebeskoj, blistavoj esenciji, koja blista sjajem svih sunaca usred najsavršenijih mirisa i akorda, okupljeni za svu večnost na božanskom izvoru sve harmonije. Neka mi bude data tolika milost! Amin.
Autor: Delija Steinberg Guzman, uz dozvolu autora ustupljeno sajtu www.nova-akropola.rs.
Prevela: Daliborka Kiković
Izvori fotografija:
Pixabay | File: artist-7250697_1280.jpg | User: tiemaoanh jggrz
Pixabay | File: swan-7355432_1280.jpg | User: jggrz
Pexels | File: pexels-pixabay-209948