Ta čudesna plava planeta, predivna u svojoj raskoši boja, neumorni mega sistem u kome se istovremeno prepliće bezbroj oblika života, naša je Majka i naša kosmička kuća. Svakim svojim činom i primerom ona nas poučava svojim zakonima, onima koje smo prepoznali i onima kojih još uvek nismo svesni. Međutim, naš način života navikao nas je na pomisao da se sve znanje nalazi u knjigama ili stiče u školi. Kako većina nas nije previše zainteresovana za istraživanje, veoma mali broj ljudi istražuje i piše knjige, dok većina samo nastoji da usvoji i reprodukuje ono što je u njima rečeno. Osim toga, kako je proces školovanja ograničen određenim sistemom vrednosti, istorijskim modnim trendom ili potrebom da se ljudi jednostavno „skroje“ prema onome što se smatra bitnim u određenom trenutku, može se desiti da pojedinac nikada ne razvije potencijal koji u sebi nosi. Pri tome prvenstveno mislimo na razvoj jasnog sistema vrednosti koji vodi ka širem shvatanju pojma odgovornosti. Ako postanemo zavisni od onoga što su drugi ljudi rekli ili napisali, zaboravljamo da svako od nas ima dovoljno inteligencije i intuicije da sam dopre do ideja umesto da samo ponavlja tuđe.

Zbog toga smo postavili ovo pitanje na početku: Da li je Zemlja majka? Da li je živa? Jedna od definicija kaže da je život prisutnost bioloških procesa karakterističnih za fizičke sisteme koji rastu, razmnožavaju se, odgovaraju na stimuluse iz okoline i prilagođavaju se tokom vremena. Organizmi koji su živi imaju složene ćelijske strukture koje obavljaju različite funkcije potrebne za održavanje života. Primeri takvih živih bića su ljudi, životinje, biljke, bakterije i drugi organizmi. Tako piše u knjigama, ali moramo biti svesni da je ovu definiciju stvorio sam čovek i da ona predstavlja pogled iz njegovog ugla. Zbog toga je kategoriju živog bića zaslužilo sve ono što vrši procese nalik ljudskima i zbog toga kažemo da je nešto živo ako se hrani, vari, raste, razmnožava, itd.

Da li je moguće da je ono što ne smatramo živim, samo živo na drugačiji način? Da li je moguće da postoje drugačiji načini učenja od onih na koje smo navikli?

Moguće je. Velika filozofkinja XIX veka, Helena Petrovna Blavacka, rekla je da kada bi nestale sve biblioteke, čovečanstvo bi moglo da obnovi sva svoja znanja jednostavno čitajući iz prirode. Posmatrajući iz ovog ugla, iako mislimo da smo mi ljudi otkrili mnogo toga, ipak smo otkrili samo ono što u prirodi već postoji. Kao da se radi o ogromnoj slagalici koju smo u svom neznanju jednom rasparčali i sada nastojimo da ponovo sklopimo čitavu sliku, proslavljajući svaki put kada nekome uspe da poveže neki segment. Ako smo uspeli ovim primerom da se malo izmestimo iz naše postojeće perspektive, zamislimo još šta bi mogla da kaže Zemlja kada bi mogla da odgovori na naša pitanja:

Zemljo, da li si ti živa?
– Zar ne vidiš da si ti sam deo mog života?
A jesi li inteligentna?
– Tvoja misao je deo mene.
Ali ti ne dišeš.
– Moja pluća su okeani, vetar je moj dah.
Ali ti se ne razmnožavaš.
– Razmnožavanje ljudi i drugih bića je samo jedan od načina da se ostvari moj cilj…

Priroda ne zagađuje i ne iscrpljuje izvore, veoma efikasno koristi održive modele jer ono što je otpad za jedno biće, hrana je za neko drugo, tako da sve uvek ostaje čisto samo po sebi. Život ima ogromnu snagu i oporavlja se i nakon najvećih katastrofa.

Prilagodljivost vrsta je izuzetna. Polietilen tereftalat (PET), čuveni sastojak plastičnih flaša, čovek je otkrio 1941. godine, a 2015. godine je tim naučnika iz Kjota uspeo da izoluje bakteriju poznatu kao Idonella sakaiensis koja je „evoluirala“ razvivši dva specifična enzima koji su sposobni da potpuno razgrade taj plastični materijal. Mnoga ponašanja životinjskih vrsta nisu „u genima“ nego se uče. Pokazalo se da zvukovi koje ispuštaju kitovi i orke nisu urođeni, već naučeni. Moguće je da je urođena sposobnost da se oni proizvedu, ali jezik   svake grupe mora da se uči.

Konačno, za nas najvažnije pitanje: Šta je ljudsko biće i koja je njegova uloga u prirodi? Materijalističke ideje o surovoj konkurenciji između određenih vrsta i pojedinaca dovedene su pod znak pitanja kada se shvatilo da nadmoć koja se kod životinja uglavnom izražava u ishrani i razmnožavanju, ne može funkcionisati na isti način kod čoveka, a da on ne upadne u animalnost koja se, iako može biti prikladna za životinje, kod čoveka pretvara u okrutnost, nasilje, uništavanje i nemilosrdnu eksploataciju.

Mora postojati nešto više od životinjske prirode u nama i možda je upravo to ono što definiše našu ulogu u tom ogromnom biću prirode. Istraživanja su pokazala da su saosećanje i drugi izrazi ljudskosti postojali kod arhaičnih ljudi. Taj daleki čovekov rođak brinuo se o bolesnim i nemoćnim pripadnicima svoje zajednice, nije ubijao radi ubijanja i poštovao je „dušu“ svih bića pokazujući elemente onoga što bismo danas nazvali duhovnim životom. Vremenom smo „napredovali“ u gubljenju ove sposobnosti, ali ona je i dalje deo naše prirode (i opstaje uprkos nama).

Očigledno je da osim životinjske strane prisutne u najinstinktivnijim i najsebičnijim postupcima, uspevamo da ostvarimo i istinska dela humanosti, etike i brige za opšte dobro. Šta je onda prirodnije za čoveka, da bude animalno ili humano biće? Pre petnaestak godina je objavljena studija u kojoj se dokazalo da su osećaji za dobro i pravdu čoveku urođeni. Istraživanja su rađena sa veoma malom decom u uzrastu pre nego što dođe do transformacija izazvanih obrazovanjem i socijalizacijom. Pokazalo se da smo od ranog uzrasta sposobni da razlikujemo dobro od lošeg ponašanja i da dajemo prednost dobrom. Urođeno nam je da razlikujemo pravedno od nepravednog, a kada u tom izvornom stanju primete nepravdu, većina male dece pridružuje se oštećenoj osobi nastojeći da kompenzuje nanetu joj štetu, umesto da kažnjava počinitelja.

Možda će nekome izgledati čudno da se uopšte i provode ovakva istraživanja jer duboko u sebi oseća usađen koncept dobra, istine i pravde. Ali, nije loše da se to i potvrdi i kaže na glas, kako bismo pružili podršku istinskom čovekovom biću u toj silnoj galami najnižih poriva. Prepoznavanjem ovih vrednosti, promeniće se i čovekov odnos prema planeti i svim njenim stanovnicima, nazivali ih mi trenutno živima ili neživima. Na kraju krajeva, zar i mi sami ne bismo mogli da postanemo „živi“ na drugačiji način, svesni na drugačiji način?

Sve to i još mnogo toga nas poučava Majka Zemlja, ona ista Priroda prisutna u unutrašnjem zakonu svakoga od nas.

Autor: Daliborka Kiković

Izvori fotografija:

Pixabay | File: earth-1617121_1280
Pixabay | File: dna-5591477_1920
Unsplash| File: andrew-moca-yAGNjU4rtss-unsplash