„Sve teče, sve protiče“ (Πάντα ῥεῖ) – smatrao je još Heraklit. Odmah primetimo jedno slovo: r, čiji je ekvivalent u starogrčkom jeziku ro, a to slovo izgleda da ima u sebi nešto posebno „pokretno“ i „drhtavo“.
Platon u dijalogu Kratil (426d – 426e) povezuje ovo slovo s raznim vrstama kretanja – i evo šta nam, glasom svog učitelja Sokrata, govori na tu temu:
„Sledimo međutim slovo ῥω (rho, ro). Kako rekoh, imenotvorcu se to pričinilo kao lepo sredstvo pokreta u svrhu da njime prikaže čin kretanja. On se često služio time da sa ro označi pokret. Najpre u samoj reči ῥεῖν (rhein, teći) i u ῥοή (rhoe, tok) pomoću tog slova on je podražavao čin pokreta: zatim u τρόμῳ (tromos, drhtanje) i u τρέχειν (trechein, trčati); još u glagolima: κρούειν (kryein, gurati), θραύειν (thrayein, drobiti), ἐρείκειν (ereikein, derati), θρύπτειν (thryptein, krhati), κερματίζειν (kermatizein, rasparčavati), ῥυμβεῖν (rhimbein, vrteti)… Video je imenodavac, moje je mnjenje, da se jezik na tom slovu najmanje zadržava a najviše drhti.“
Ako je sama reč pokret, ako je čitav univerzum nastao iz reči, onda ta vibracija, taj zvuk, ima ogromnu snagu. On može da stvara svetove… Zbog tog zvuka možemo da razlikujemo suptilne nijanse u značenju reči i tako organizujemo svoje ideje, misli, emocije i čitav unutrašnji život.
Reč može podići našu svest i u nama probuditi vrednosti poput entuzijazma, hrabrosti, nesebičnosti… Šta god bilo u pitanju, sigurno je da reč – sa našim drhtavim r ili bez njega – ima snagu da nas pokrene.
