Svi stari narodi imali su neku „instituciju“ za otkrivanje tajni koje donosi budućnost ili, pak, onih koje su im pomagale da bolje shvate sadašnjost. Rim u tome nije bio izuzetak.

Iako nam se može činiti da je proricanje ostatak nečega što je današnjem čoveku strano i nepotrebno, bilo bi nedopustivo da govorimo o Rimu a da se ne osvrnemo na ono što je Rimljanima bilo toliko važno. Da bismo to bolje razumeli, potrebno je da pokušamo da proniknemo u shvatanje sveta starih Rimljana.

Ulaz u Sibilinu pecinu

Ulaz u Sibilinu pecinu

Rimska civilizacija, čiji koreni sežu daleko u prošlost, uspela je da u jednom trenutku objedini nasleđe čitavog mediteranskog basena, pa tako u Rimu osim tipično grčkih, trojanskih i etrurskih elemenata, nalazimo i egipatske, persijske, keltske, ali i mnoge druge. Temelj njihovog pogleda na svet činila je nepokolebljiva vera u smisao i svrsishodnost onoga što se događa u svetu. Sve što se dešava na zemlji odraz je zbivanja na višem planu prirode. U nekim posebnim trenucima i situacijama može se ostvariti veza između višeg sveta i ovog u kome živimo. Tada čovek dobija mogućnost uvida u nešto što je do tada bilo skriveno.

Važno je, međutim, napomenuti da se umeće proricanja prvenstveno koristilo u svrhu vođenja države, a ne za ličnu korist pojedinaca, što su neki rimski carevi čak izričito zabranjivali.

Na proricanje u Rimu uticala je pre svega grčka i etrurska tradicija. Tipično grčki uticaj vidljiv je u postojanju proročišta, dok je etrurski povezan sa obredima kojima se pokušavalo proniknuti u volju bogova.

Proročišta

Najstarije proročište u italskoj zemlji bilo je ono Sibile Kumske. Teško je sa sigurnošću utvrditi koliko je proročište staro; poznato je da je postojalo još u vreme Republike, a verovatno i u vreme kraljeva (753-510 god. p.n.e.). Ova tradicija preuzeta je od apolonskih proročišta kakva su postojala u Grčkoj, a od kojih je najpoznatije Delfsko. Sibile su bile proročice boga Apolona koje su prilikom ceremonija prenosile njegove poruke, a Kuma je mestašce nedaleko od današnjeg Napulja gde je u VIII veku p.n.e. utemeljena jedna od najstarijih grčkih kolonija Neapolis.

U šestoj knjizi Eneide Vergilije svog junaka Eneju, nakon beskrajnih lutanja morem, dovodi u Sibilinu pećinu, gde se Eneja suočava sa svojim najtežim iskušenjem, što predstavlja i sam vrhunac epa. Naime, u svim antičkim herojskim epovima silazak heroja u podzemni svet predstavljao je poslednju etapu u ostvarenju njegove sudbine.

Sibila Kumanska, Andrea del Kastanjo

Sibila Kumanska, Andrea del Kastanjo

Sibilske knjige

Poreklo Sibilskih knjiga koje su sadržavale proročanske stihove na grčkom jeziku nije poznato. U Rim su stigle za vreme rimskog kralja Tarkvinija Oholog (VI vek p.n.e.). Priča kaže da je neka starica ponudila Tarkviniju devet knjiga po izuzetno visokoj ceni. Kako je kralj odbio da dâ toliki novac, ona je knjige bacala u vatru jednu po jednu, dok na kraju nisu preostale samo tri koje Tarkvinije konačno ipak kupuje po prvobitnoj ceni za svih devet.

Smatra se da je starica bila sama Sibila Kumska. Za čuvanje ovih knjiga bilo je određeno dvočlano svešteničko telo duoviri; kasnije se o njima brinulo deset sveštenika decemviri, a potom petnaestočlano svešteničko veće quidecemviri sacris faciundis. Ove knjige su se konsultovale isključivo po odluci Senata, kad bi zemlju zadesila nevolja ili velika pogibelj. Izgorele su u velikom požaru koji je zadesio Rim 83. godine p.n.e.

Etrurci

Veliki deo običaja koji su nam danas poznati kao rimski samo su nastavak kulture koja se mnogo ranije razvijala na ovim područjima, jer su Rimljani preuzeli mnogo toga što je imalo korene u religijskim i filozofskim shvatanjima drevnih Etruraca.

O etrurskoj religiji saznajemo iz zapisa rimskih istoričara. Sama etrurska dela nisu sačuvana, već je samo poznato da su postojala. Deo njihovog znanja činila je veština proricanja, koja se među Etrurcima prenosila nasledno, uglavnom među porodicama koje su pripadale višim društvenim slojevima.

Za ovladavanje složenom naukom proricanja i određivanja božanske namere postojale su kod Etruraca posebne škole. Zbog ove veštine Etrurci su uživali veliku popularnost u kasnijem rimskom društvu, a neki su imali i svoje službene rezidencije u samom Rimu. U istoriji se mogu naći zabeleške o mnogim znamenitim Rimljanima koji su u krugu svojih poznanika i saradnika nezaobilazno imali pokojeg Etrurca, poznavaoca umetnosti proricanja.

Augur sa lituusom, prikaz iz Nordijske porodicne knjige

Augur sa lituusom, prikaz iz Nordijske porodicne knjige

Na osnovu zabeleženih podataka o obavljanju ovih obreda moguće je ovo umeće podeliti na sledeći način:

1) Izučavanje jetre žrtvovanih životinja (haruspicia);

2) Izučavanje munja (Seneka govori o postojanju knjiga Libri Fulgurales);

3) Izučavanje leta ptica (auspicia);

4) Izučavanje neobičnih pojava (ostenaria).

Etrurci koji su poznavali umeće tzv. haruspicije nikada nisu bili pripadnici službene rimske religije, niti su pripadali nekom od svešteničkih redova. Oni nisu bili sacerdotes publici populi romani (javni sveštenici rimskog naroda), ali su u naročito važnim situacijama za čitavu zemlju i kad sâm Senat nije mogao da jednoglasno odluči šta da učini dovodili proroke iz Etrurije.

Sazvani zbog neke vanredne situacije, proroci su objašnjavali znakove poslate od boga, kao i u čemu se sastoji ishod, bio povoljan ili nepovoljan. Njihove zaključke usmeno je Senatu iznosio najstariji među njima. U nekim prilikama, kao u ratu s Kartaginom 207. p.n.e, udruživali bi se sa ostalim rimskim sveštenstvom, pontificijima, decemvirima i vestalkama, pa bi zajedno donosili odluke.

Augur, koji je čitao znamenja iz leta ptica ili, pak, haruspik, bio je pripadnik rimskih legija gde je pomagao svešteniku i sudelovao u odlučivanju. Poznato je, na primer, da su prorok Postumije, koji je pratio Sulu, i etrurski prorok Spurin kasnije bili Cezarovi savetnici.

Kao izvor izuzetno je značajno Ciceronovo delo Libri Teologici u kome su detaljno opisane religijske ceremonije, proricanje i slično. Razmatrajući najstarije religijske poglede Rimljana, Ciceron pronalazi sličnost sa moralnim postavkama pitagorejske i stoičke filozofije. Plutarh u svojim životopisima znamenitih Rimljana takođe pominje određene elemente koji nam mogu pomoći u rekonstrukciji ovog zaboravljenog znanja.

Shvatanje sveta

Etrurci su smatrali da je čitav svemir hram od tri sprata, jedan iznad drugog: nebeski hram, zemaljski hram i podzemni hram. Ova tri sveta su povezana i sve što se događa u jednom od njih odražava se na svim nivoima svemira. Tako postoji veza između rasporeda i kretanja nebeskih tela i stanja čovečanstva u određenom trenutku. Zavisno od načina proricanja, sam obred posvećivao se određenom božanstvu, a dobijeni odgovor označavao je volju neba, odnosno, odražavao je stanje svemira u tom trenutku.

Haruspicija

Za izučavanje ovog principa odraza nebeskih zbivanja na zemaljska posebno je značajan neobičan bronzani model jetre, pronađen 1877. godine u blizini Pjaćence, koji se danas nalazi u muzeju tog grada.

Sematski prikaz modela jetre pronadjene u Pjacenci

Sematski prikaz modela jetre pronađene u Pjaćenci

Ovaj model ovčije jetre predstavlja jedinstveni dokument o etrurskom proricanju, a služio je kao priručnik za podučavanje budućih haruspika. Na gornjoj strani bronzanog modela nalazi se 40 imena bogova razmeštenih u 16 „kuća“. Plinije Stariji govori o tome kako su Etrurci delili nebo na četiri dela, a svaki od njih na još četiri. Raspored natpisa sa imenima bogova na površini modela odražavao je princip analogije, budući da su Etrurci na isti način određivali delove neba. Veliki značaj u proricanjima imala je orijentacija. Celi nebeski svod koji se svojim ivicama oslanja na horizont predstavljao je hram – templum; za latinske autore ova reč označavala je upravo nebeski svod. Etrurska božanstva raspoređena su unutar te polusfere, poštujući podelu neba linijama sever-jug i istok-zapad. Takva podela može se videti i na pomenutom modelu jetre.

Zavisno od same anatomske strukture jetre, od anomalija, ili bilo kakvog drugog neuobičajenog znaka na određenom njenom delu, na osnovu analogije, prema kojoj sve što se događa na nebu ima odraz na zemlji, tumačila se volja bogova.Ne treba napominjati da je ovo umeće bilo izuzetno složeno i da je obuhvatalo široko znanje o religiji, teologiji, anatomiji, biologiji i mnogim drugim naukama koje su iziskivale godine učenja. Prorok nije imao pravo da pogreši.

Munje

Etrurski kaliks krater sa predstavom Zevsa koji drzi trostruku munju

Etrurski kaliks krater sa predstavom Zevsa koji drzi trostruku munju

Kod mnogih starih  naroda vrhovna božanstva panteona imala su munju kao glavni atribut (Zevs kod Grka, Jupiter kod Rimljana, Ilija Gromovnik kod Slovena, Tinija kod Etruraca). Gromovi i munje smatrani su božanskim glasom, odnosno predstavljali su jedan oblik komunikacije neba i zemlje. Svakim od ranije pomenutih 16 delova neba vladalo je po jedno božanstvo, a delili su ih na „ona koja mogu da šalju munje“ i na „ona koja ne mogu“. Bilo je devet božanstava gromovnika, među kojima je posebno važno mesto zauzimao Tinija. Prenoseći drevno učenje, Seneka je dao sledeću klasifikaciju munja:

– ona koja prodire;

– ona koja ruši;

– ona koja spaljuje.

Sveštenici su svaki udar munje izučavali po sledećem redosledu: mesto, vreme, pravac, priroda i snaga munje. Svaka munja donosila je pročišćenje. Mesto koje je udarila munja Rimljani su nazivali puteae (bunar-munje), posebno bi ga ogradili i smatrali svetim.

Auspicija

Ovaj obred, kao i ostali, zasnovan je na orijentaciji u prostoru. Kao instrument za obrednu orijentaciju služila je motka postavljena vertikalno u zemlju. Senka koju je ona bacala u vreme izlaska Sunca pokazivala je smer istok-zapad, a vertikalno na nju određivao se smer sever-jug.

Lakonski kiliks sa predstavom jahaca okruzenim pticama dobrog predznaka i krilatim bicem (verovatno Nika)

Jahač sa „pticama dobrog znamenja” i krilatim bićem (verovatno Nika), predstava na lakonskom kiliksu

Za određivanje templuma, tj. dela neba koji odgovara delu zemlje na kome se vrši posmatranje, koristio selituus – štap bez grana sa savijenim vrhom. Prema predanju, Romul je prilikom osnivanja Rima, vršeći drevni etrurski obred, koristio lituus. Zamasima ovog štapa sveštenik bi na nebu odredio šesnaest „kuća“ koje su pripadale određenim božanstvima. Istok je uglavnom bio povoljna, a zapad (pogotovo severozapad) nepovoljna strana sveta.

Iako je u vreme Etruraca ovo učenje bilo mnogo složenije, u kasnijem razdoblju Rimljani su se zadovoljavali odgovorom „da“ ili „ne“, zavisno iz kog dela neba bi doletele ptice, na određeno pitanje. Sveštenik bi na glavu čoveka na koga se obred neposredno odnosio položio desnu ruku i čekao znamenje. Plutarh opisuje ovaj obred u Romulovom životopisu, kada se određivalo koji od braće – Romul ili Rem, ima pravo na osnivanje grada. Isti obred prepričava Plutarh i u životopisu Nume Pompilija koji nije želeo da stupi na presto dok ne sazna volju bogova.

Pogledajmo kako je Tit Livije u Istoriji Rima od osnivanja grada opisao ovaj događaj:

„Kada su Numi doneli znakove kraljevskog dostojanstva, on je zatražio da se pričeka da ovaj izbor potvrde i bogovi. U pratnji augura i sveštenika popeo se na Kapitol koga su Rimljani tada zvali Terapejski brežuljak. Tada prvi među augurima posedne Numu na kamen i okrene ga licem zastrtim prema jugu. Augur ga je poseo sa svoje leve strane, a u desnoj ruci držao je zakrivljeni drveni štap bez kvrga koga su zvali lituus. Nakon toga je vizuelno podelio nebo na istok i zapad, označivši južnu stranu kao desnu, a severnu kao levu. Uperio je pogled u najdalju tačku neba kao mesto kome se obraća: premestivši lituus u levu ruku, položio je desnu ruku na Numinu glavu i pomolio se na sledeći način:

Oče Jupiteru, ukoliko je želja neba da ovaj Numa Pompilije, čiju glavu ja držim, bude kralj Rima, naznači nam svojim znamenjem u granicama područja koje sam ja označio’. 

Muk koji je vladao Forumom u iščekivanju znaka bio je naobičan za toliko mnoštvo. Ptice su se pojavile u obližnjem prostoru i zaokrenulo udesno… “

Neobične pojave

Među umećima etrurskih sveštenika posebno mesto zauzimala je sposobnost tumačenja neobičnih pojava. Po istim, ranije navedenim principima, svaki događaj koji na neki način odstupa od prirodnog predstavljao je „alarm“ koji upozorava da je narušena ravnoteža između neba i zemlje. Mnogo kiše, suše, nerodne godine, velika smrtnost, epidemije, pa čak i rađanje degenerisanih životinja, bili su znaci za uzbunu. Etrurci, a kasnije i Rimljani, pitali su se zašto se to događa, kako su doprineli takvom poremećaju i na koji način mogu da isprave greške.

U rimskoj istoriji je tako zabeženo da su se decemviri, koji su po odluci Senata trebalo da konsultuju Sibilske knjige, za taj čin pripremali osmodnevnim postom, čistoćom i odricanjem svake vrste. Neretko su im se u takvim situacijama pridruživali i ostali Rimljani.

Proricanje je u Rimu počelo sa rimskim kraljevima etrurskog porekla, zadržalo se tokom Republike, a postalo je gotovo masovna pojava u vreme Carstva. U ovom ili onom obliku, ovo umeće se zadržalo do vremena Justinijana, a nakon podele Carstva imalo je značajan uticaj u Vizantiji.

Umeće proricanja nas uči da nijedan događaj nije izdvojen iz konteksta celine u okviru koje se desio i da postoji duboka povezanost, razlog i svrha svega što postoji.

medjas

Autor: Daliborka Kiković