„Radite da biste išli ukorak sa zemljom i dušom zemljinom.
Uleniti se znači otuđiti se od godišnjih doba, obilaziti život koji stupa veličanstveno i s ponosnom poniznošću put večnosti.
Kada radite, vi ste frula kroz čije se srce šapat sati preobraća u muziku.
Koji bi od vas da bude svirala, gluha i nema, kad sve drugo jednoglasno peva?
Uvek vam govorahu da je rad prokletstvo, a trud nesreća.
Ali ja vam kažem da vi, radeći ispunjavate deo zemljinog najdaljega sna, koji vam je određen kad je san taj bio rođen,
I držeći se posla, istinski volite život,
A voleti život kroz rad znači biti prisan s najskrovitijom tajnom života.
Ali, ako u boli svojoj rođenje nesrećom nazivate, a uzdržavanje tela prokletstvom koje vam je na čelu ispisano, onda ja odgovaram da samo znoj sa čela vašega može da spere ono što na njemu piše.
Takođe vam govorahu da je život mrak, a vi u svom umoru ponavljate ono što vam rekoše umorni.
I ja kažem da je život mrak, osim kad postoji žar,
A svaki je žar slep, osim kad postoji znanje.
A svako je znanje uzaludno, osim kad postoji rad,
A svaki je rad prazan ako nema ljubavi;
A kad s ljubavlju radite, sa sobom se spajate, i s drugim, i sa Bogom.
A šta je to raditi s ljubavlju?
To znači tkati ruho od vlakana iz svoga srca, kao da vaše ljubljeno treba da nosi to ruho.
To znači graditi kuću s radošću, kao da vaše ljubljeno treba da boravi u toj kući.
To znači sejati seme s nežnošću i dizati letinu s radošću, kao da će vaše ljubljeno jesti plodove.
To znači ispuniti sve što stvarate dahom duha svoga,
I znate da svi blagosloveni mrtvi stoje oko vas i motre.
Često sam čuo kako kažete, kao da u snu govorite: „Ko radi u mramoru, a ko otkriva oblik vlastite duše u steni, plemenitiji je od onoga ko ore zemlju.
I onaj ko lovi dugu da bi je na platno metnuo u obličju čovečijem, više je od onoga ko pravi sandale.“
Ali, ja kažem, ne u snu nego u punoj budnosti podneva, da vetar ne govori slađe divovskim hrastovima nego najmanjoj od svih vlati trava;
A samo je onaj velik koji glas vetra pretvara u pesmu što ju je zasladio vlastitom ljubavlju.
Rad je ljubav koja biva vidljiva.
Ali, ako ne možete raditi s ljubavlju, nego samo s gađenjem, bolje je da se ostavite rada i da sednete uz vrata hrama i da uzmete milostinju od onih što s radošću rade.
Jer, ako pečete hleb ravnodušno, pečete gorči hleb, koji utoljuje samo pola čovečje gladi.
Ako mrzite mašćenje grožđa, iz vašeg će masta oteći otrov u vino.
Pa makar pevali poput anđela, a ne volite pevanje, vi začepljujete ljudske uši na glasove dana i glasove noći.
Halil Džubran, Prorok, Stooper Book, Beograd, 2002.
Izvor fotografije:
Interna arhiva Nove Akropole Beograd