Klinasto pismo - tabla iz Mesopotamije

Klinasto pismo – tabla iz Mesopotamije

Uz egipatske hijeroglife, klinasto pismo spada među najstarija poznata pisma. Prethodilo je i dalje nedovoljno razjašnjenom feničanskom, takozvanom linearnom B pismu. Egipatske hijeroglife uspeo je da odgonetne Šampolion, dok je feničansko i dalje zagonetka. Izronivši iz zaborava, klinasto pismo je u XVII veku postalo predmet velikog interesa širom sveta, tako da se ne može reći da ga je dešifrovala jedna osoba. Bio je to podvig mnogih ljudi koji se međusobno nisu čak ni poznavali.

Klinasto pismo je pismo Sumerana, prve poznate visokorazvijene kulture čovečanstva, za koju se pretpostavlja da je postojala oko 4 000 godina pre nove ere. Svoja dostignuća zapisali su na bezbrojnim glinenim pločicama. Razvili su način pisanja kojim su se, nakon nestanka njihove civilizacije, služili i drugi narodi tog područja. Asirci i Vavilonci prihvatili su sumersko pismo i ono je danas svedok njihovog vremena. Poslednji u nizu mnogih naroda koji su se koristili sumerskim pismom bili su Persijanci. Oni su ga prihvatili u VI veku pre nove ere i prilagodili svom jeziku. Klinastim pismom napisani tekstovi ispunjavali su zidove kraljevskih palata u monumentalnom Persepolisu, gradu-središtu persijskog carstva. Od njega su ostale samo ruševine koje svedoče o nekad moćnom kraljevstvu, koje se prostiralo od Indije do Nila. Zapisi na zidovima ruševina, pisani neobičnim pismom na nepoznatom jeziku, mogli su da govore o njegovoj prošloj slavi, ali niko ih nije razumeo.

darijev-zakonik

Stela sa Hamurabijevim zakonom, Luvr, Pariz

Prvi koji se u novije vreme pozabavio tim zapisom bio je italijanski putopisac iz XVII veka Pjetro dela Vale. Njegov prepis nije bio dovoljno veran za početak bilo kakvog istraživačkog rada, ali je pobudio zanimanje mnogih naučnika i budućih odgonetača klinastog pisma. Nakon toga je 1711. godine Žan Šarden, izvanredno obrazovani sin francuskog draguljara i sam glavni draguljar na britanskom dvoru, u svom putopisu iz Persije pažljivo i precizno kopirao jedan mali zapis koji je pronašao u ruševinama Persepolisa.

S obzirom na to da su delovi ovog teksta bili različitog stupnja složenosti, jasno se moglo zaključiti da natpis sadrži tekstove pisane na različitim jezicima, ali istim klinastim pismom. Ustanovilo se da su ta tri jezika staropersijski, elamski i vavilonski, ali do odgonetanja pisma predstojao je dug put. Naime, gotovo je nemoguće odgonetnuti neki tekst ako ne poznajemo ni jezik ni pismo kojim je pisan, kao što je to bilo u ovom slučaju. Staropersijski, a još više elamski i vavilonski, bili su odavno zaboravljeni jezici, dok je klinasto pismo bilo prava zagonetka.

Da bi se moglo započeti sa odgonetanjem pisma bilo je potrebno da se kopira i izda sav raspoloživi materijal. Čast je pripala nemačkom geodetu Karstenu Niburu, članu naučne ekspedicije koju je danski kralj Frederik V, veliki zaštitnik kulture i nauke, poslao na Bliski istok. Tako se 1761. godine Karsten uputio na ekspediciju koja je trajala gotovo sedam godina i koja je proputovala Bliski istok, Egipat, Arabiju i Siriju, mereći, prikupljajući podatke i crtajući. Već je bilo prikupljeno mnoštvo podataka kada je malarija u godinu dana pokosila jednog po jednog Karstenovog sadruga. I sam Karsten teško se razboleo, ali uspeo je da se oporavi i u martu 1765. godine poseti Persepolis. U tri i po nedelje prepisao je celi tekst sa zidova palate i to tako dobro da je na njemu otada pa do danas bilo vrlo malo ispravki.

Carsten Niebuhr

Karsten Nibur

Po povratku u Dansku, Nibur se prihvatio pažljivog proučavanja natpisa. Uočio je da se radi o tri različita zapisa i da su se oni na svim pronađenim zapisima uvek jasno razlikovali. Podelio je tekstove u tri grupe prema načinu pisanja, nazvavši ih grupom I, II i III. Zatim je složio zajedno sve ono što je pripadalo grupi I i pažljivim upoređivanjem došao do zaključka da se radi o 42 znaka nekog alfabeta. Nibur nije mogao da pronikne dalje od toga. Kad je 1777. godine objavio svoj rad, druga dva istraživača su nezavisno jedan od drugog započeli posao na tom problemu. Bili su to Olaf Tisen iz Rostocka u Nemačkoj i Fridrih Minter iz Kopenhagena. Tisen je uočio da se znak u obliku dijagonalno postavljenog klina u tekstu učestalo ponavlja i pretpostavio je da je to znak za odvajanje reči. Minter je samostalno došao do istog zaključka. Ovo otkriće bilo je vrlo značajno jer je predstavljalo korak dalje u slaganju mozaika nepoznatog pisma. Tisen je ispravno uspeo da pročita znakove za A, D, U i I, a Minter znak za B. Tisenov napor da protumači celi tekst nije uspeo, velikim delom zbog pogrešne istorijske pretpostavke: nastanak teksta smestio je u vreme dinastije Parta (246 – 227 g. p. n. e) umesto u vreme dinastije Ahemenida (538 – 465 g. p. n. e), kako je to učinio Minter. Oni se, međutim, nisu mnogo približili željenom cilju, to jest, odgonetanju bilo kog dela zapisa. Došlo je do ozbiljnog zastoja u celom slučaju. Bile su potrebne nove metode, svež istraživač, strpljiv i istrajan, sa sposobnošću kombinatorike, povezivanja, sa osećajem za istoriju i arheologiju.

Godine 1802. bibliotekar Univerziteta u Getingenu nagovorio je Georga Fridriha Grotefenda da se prihvati tog zadatka. Ovaj nemački učitelj bio je nadareni lingvista i izuzetno spretan u rešavanju jezičnih zagonetki. Već je objavljivao radove o dva drevna italijanska dijalekta (toskanskom i umbrijskom), ali nije poznavao orijentalne jezike. Pošao je od pretpostavke da se radi o tri jezika i da je prvi od njih staropersijski, jezik iz doba Ahemenida, koji su podigli pomenute palate i naložili da se urežu navedeni zapisi. Za početak odabrao je dva od tih staropersijskih zapisa i stavio ih jedan uz drugi. Često ponavljanje istog znaka u njima ukazivalo je da se radi o sličnom sadržaju. Koristio se vrlo jednostavnom, ali pouzdanom metodom i budući da je napredovao korak po korak, mogućnost greške bila je vrlo mala. Minter je u svim persijskim tekstovima uočio reč koja se pojavljivala u dva oblika: dugom i kratkom. Ta ista reč pojavljivala se i u dva Grotefendova teksta u dugom i kratkom obliku. Minter je sugerisao da ta reč znači „kralj“ u kratkom i „kraljevi“ u dugom obliku, a kada se ta dva oblika reči pojavljuju zajedno, tada znače „kralj kraljeva“. Dalje, Grotefend je otkrio frazu za koju je pretpostavio da znači „veliki kralj, kralj kraljeva“. Naime, u sasanidskim zapisima prva reč uvek je bila kraljevo ime, iza čega je sledilo „veliki kralj, kralj kraljeva“. Kod Herodota je pronašao popis persijskih kraljeva i iz tog popisa odabrao je trojicu vladara koji su se uklapali u postojeće okvire: Histasp, Darije i Kserks. Prema njegovoj hipotezi, ime na početku natpisa br. 1 bilo je Darije. On je preveo neke delove teksta na sledeći način:

darije veliki novcic

Darije Veliki
Ahemenidski novčić, približno 420. godine p.n.e.

„Kserks, veliki kralj, kralj svih kraljeva… sin kralja Darija…“

Darheush, oblik koji je proizvoljno odabrao za Darija, (ispravno je Daryavush) omogućio mu je da razotkrije slova D, A, R, SH. Bilo je to izvanredno otkriće jer je tu ležao ključ odgonetanja tri drevna jezika. Tek je mali broj ljudi uspeo da dođe do otkrića značajnih i za istoriju i za filologiju. Ipak, nije mu bilo suđeno da prevede celi tekst niti da dođe do značenja reči o kojima je samo nagađao.

Njegov rad je nastavio Razmus Kristijan Rask, danski profesor orijentalistike, lingvista koji je usavršio 25 jezika i dijalekata, a približno toliko ih je proučavao. Rask je otkrio nastavke za množinu u persijskom jeziku.

Ežen Birnuf, francuski orijentalista i profesor sanskritskog jezika koji je Evropi predstavio religiju i stari iranski jezik Aveste, značajno je doprineo slaganju mozaika. Zahvaljujući njegovim istraživanjima liturgijskog teksta Jasna iz Aveste i proučavanju popisa persijskih geografskih naziva koji je pronađen u Nakš-e Rustamu, gotovo u isti mah razotkrio je sve znakove persijskog alfabeta.

U isto vreme kad i Birnuf, eminentni norveški stručnjak za sanskrit Kristijan Lasen otkrio je da bi, strogo se pridržavajući Grotefendovog sistema, neke reči bile gotovo potpuno bez samoglasnika, pa bi ih bilo nemoguće izgovoriti. Ovo je Lasena dovelo do otkrića da staropersijski znakovi nisu bili u potpunosti alfabetski (npr. b), nego da su barem delimično i slogovni (npr. bu).

Tokom tridesetogodišnjeg razdoblja odgonetanja pisma, od prvog Grotefendovog eseja objavljenog 1802. godine do objavljivanja Lasenove knjige 1836. godine, bilo je više skeptika nego onih koji su verovali u rezultate odgonetanja. Još jednom je počela da se oseća potreba za drugim tipom istraživača koji će zaključiti slučaj odgonetanja klinastog pisma, a on se pojavio već kada su objavljeni rezultati Lasenovih istraživanja.

zlatna-tabla

Zlatna ploča iz palate u Dur-Šarukinu (današnji Horsabad)
8. vek p.n.e.

Henri Krezvik Rolinson je vrlo mlad otišao u Indiju kao službenik Istočnoindijske kompanije. Tamo je naučio nekoliko indijskih govornih jezika, a poznavao je i persijski. Godine 1833. otišao je u Persiju gde je radio na reorganizaciji persijske vojske. Tokom jedne vojne vežbe slučajno se našao u blizini nekih starih persijskih zapisa u Hamadanu (Ekbatan). Privukao ga je neobičan tekst koji je prepisao, a kasnije i počeo da proučava. Znao je vrlo malo o dugogodišnjem radu na tom predmetu u Evropi. Ne zna se tačno kada je došao do informacija o Grotefendovom radu, ali je u svakom slučaju nesumnjivo da je neko vreme radio sasvim nezavisno. Njegova metoda je neverovatno ličila na Grotefendovu. Iskopirao je dva trojezična zapisa i odmah shvatio da ispred sebe ima tri jezika. Godine 1839. o svojoj metodi rekao je sledeće:

„Kad sam počeo da upoređujem i ispisujem ova dva teksta (ili bolje rečeno, persijske odlomke, jer, budući da su delovi pisani persijskim jezikom zauzimali glavno mesto na svim pločicama, a upisani su najjednostavnijim od tri oblika klinastog pisma, prirodno su prvi dospeli na red za obradu), otkrio sam da se znakovi, osim na nekim mestima, potpuno podudaraju. Jedini razuman zaključak koji bi objasnio iskakanje i nepodudaranje pojedinih delova, jeste da oni predstavljaju lična imena.

Dalje navodim da se u prva dva teksta pojavljuju samo tri takve grupe znakova; jer se znakovi koji se pojavljuju na drugom mestu u jednom tekstu podudaraju sa znakovima koji se nalaze na prvom mestu u drugom tekstu. To navodi na misao da oni donose ime oca kralja koji se ovde slavi. To služi ne samo povezivanju ta dva teksta, već, ako prihvatimo da su to zaista vlastita imena, označavaju genealoški sled. Zaključak koji prirodno sledi je da sam, dobivši ta tri imena, dobio imena tri uzastopne generacije persijske monarhije; tako se poklopilo da su tri imena Histasp, Darije i Kserks, koje sam po redosledu nasumice prve pokušao sa dodelim tim trima grupama znakova, potpuno odgovarala, i zaista bila tačan odabir“  (Rolinson, Memoari).

Rolinsonov sledeći angažman bilo je kopiranje velikog zapisa na steni pored Behistuna, nedaleko od današnjeg iračkog grada Hamadana. Behistunsku stenu prvi put je video 1835. godine, ali kako je sam zapis bio nekih 100 metara iznad zemlje i gotovo nepristupačan, proučavao ga je pomoću dvogleda. Središnje mesto na behistunskoj steni zauzima reljef koji prikazuje kralja u nadmoći nad svojim zarobljenicima. Oko reljefa uklesan je trojezični tekst visok 15, a širok 25 metara.

Privučen zapisom na steni usredsredio se na otkrivanje njegovog značenja, bez obzira na teškoće i opasnosti zbog takvog uspona.

„…Iako je Francuska komisija za starine u Persiji izjavila pre nekoliko godina da je nemoguće kopirati behistunski natpis, ne bih rekao da je uspon do mesta gde se natpis pojavljuje velika stvar. Kad sam živeo u Kermanšahu pre petnaest godina i bio aktivniji nego danas, često sam se penjao na stenu tri – četiri puta dnevno bez pomoći konopca ili merdevina, bez ikakve pomoći, bez ičega. Tokom mojih kasnijih poseta, ipak sam za uspinjanje i spuštanje počeo da koristim konopce“ (Rolinson, Arheologija, 1853).

behistunska stena

Behistunska stena

Behistunska stena koja nosi zapis o persijskoj istoriji, kako se kasnije otkrilo, za klinasto pismo je kao Kamen iz Rozete za hijeroglife, jer je njeno odgonetanje bilo značajan ključ za razotkrivanje klinastog pisma.

Rolinson je 1838. godine Kraljevskom azijskom društvu u Londonu poslao prevod prva dva paragrafa persijskog teksta, navodeći Darijevo ime, titulu i rodoslovlje. Ovo je bio prilično mučan posao jer je do toga došao bez poznavanja starih jezika koji su prethodnim evropskim istraživačima bili poznati. Prevod je u Londonu izazvao pravu senzaciju. Mnogi su požurili da mu pošalju kopije svega što je na tu temu izdato u Evropi. U ruke su mu tako došli radovi Birnufa, Nibura i drugih. Zahvaljujući toj pomoći usledio je brzi napredak, pa je u zimu 1838/39. godine njegov alfabet staropersijskog jezika bio gotovo kompletan.

Godine 1839. njegov rad je bio napisan i spreman za objavljivanje, ali on je čekao i nadao se rasvetljavanju nejasnoća, sa beskrajnom strpljivošću revidirajući znak po znak. Planirao je da objavi rad u proleće 1840. godine, ali je iznenadnim poslom političkog agenta premešten u Avganistan. Istraživanju se vratio 1843. godine po povratku u Bagdad. Tamo je dobio Vestergardove korekcije prevoda persijskog zapisa, da bi se potom uputio u Behistun kako bi popravio svoje kopije teksta.

Napokon je, nakon mnogih odlaganja i neodlučnosti, 1846. godine objavio rad o staropersijskim zapisima, u kome je prvi put dao gotovo kompletan prevod persijskog teksta s behistunske stene. Time je iz tame izronio dugo vremena zagonetni tekst i doneo nam komadić istorije:

„Ja sam veliki kralj Darije, kralj kraljeva, kralj u Persiji, kralj zemalja, sin Histaspov, unuk Arsamov, Ahemenid.

Govori kralj Darije: Moj je otac Histasp; Histaspov je otac Arsam; Arsamov je otac Ariaramnes; Ariaramensov otac je Teisp; Teispov je otac Ahemenid.

Govori kralj Darije: Zbog toga se zovemo Ahemenidi. Od davnih smo vremena ugledni. Od davnih je vremena naša porodica kraljevska…“

„Govori kralj Darije: Ovo su zemlje koje su mi pripale; milošću Ahuramazde ja sam postao njihov kralj: Persija, Susa, Vavilon, Asirija, Arabija, Egipat, (zemlje) na moru, Sparta, Jonija, Medija, Jermenija, Kapadokija, Partija, Drangijana, Arija, Korazmija, Baktrija, Sogdijana, Ga(n)dara, Skitija, Satagidija, Aračozija, Maka; ukupno 23 zemlje.“

Tako govori Darije i opisuje istoriju svoje vladavine, navodi sve pobune koje je ugasio u godinu dana i razlog postavljanja ovog natpisa: svedočanstvo i opomena. Naime, u drevna vremena ovaj behistunski zapis nalazio se na karavanskom putu koji je vodio iz Ekbatana, glavnog grada drevne Medije, za Vavilon.

Akadsko diplomatsko pismo nađeno u Tell Amarna

Akadsko diplomatsko pismo iz Amarne
14. vek p.n.e.

Rolinson koji je u svojoj tridesetoj godini odgonetnuo tekst sa Behistunske stene, postigao je neprolaznu slavu u orijentalnim istraživanjima. Činjenica da su Grotefend i Rolinson, dva istraživača sasvim različitog tipa i obrazovanja, došli do istih rezultata, potvrdila je u očima javnosti istinitost dešifrovanja ovog pisma.

Rad na odgonetanju staropersijskog teksta praktično je bio završen. Međutim, 1846. godine na Kraljevskoj irskoj akademiji pojavio se rad velečasnog Edvarda Hinksa čija se oštroumna kritika Lasenovog rada i njegov originalni doprinos definitivnom određivanju slogovnih vrednosti može smatrati zatvaranjem slučaja dešifrovanja persijskog klinastog pisma.

Druga dva teksta bila su prevod prvog. Na tekstu zapisanom elamitskim jezikom, jezikom grada Suse, radili su Nils Luis Vestergard i Edvin Noris. Upoređivanjem tekstova došli su do zaključka da je i taj jezik delimično fonetski, a delimično slogovan. Sastoji se od 96 slogovnih znakova, 16 alfabetskih znakova i 5 determinativa, a sam tekst pisan njime sasvim je čitak, iako su neki delovi i dalje nejasni.

Treća verzija pisana je vavilonskim jezikom. Njenom odgonetanju doprineo je Isadore Levenštern, otkrivši znakove za reči „veliki kralj“ i nastavak za množinu imenica. Vavilonski jezik konačno je odgonetnut zajedničkim naporom orijentalista Džulsa Operta i Edvarda Hinksa, arheologa Luisa Frederika de Solsija i Rolinsona. Olakšanje je u ovom slučaju bila sličnost vavilonskog sa mnogim dobro poznatim semitskim jezicima.

Zahvaljujući nesebičnom radu mnogih ljudi na raznim stranama sveta, odgonetnuto je klinasto pismo, a time su otvorena vrata koja su, vekovima čvrsto zatvorena, skrivala deo naše istorije. Otvaranjem tih vrata omogućeno nam je novo učenje, ali i još važnije, ovaj poduhvat je samo jedan od mnogih primera koji pokazuju da pobeda nije rezervisana samo za stručnjake, već da nadilaženju granica znanja i nadilaženju problema može doprineti svaki um i svako srce usmereno napred.

medjas

Autor: Vedrana Markežić