Mnoge naše probleme nisu izazvale teške okolnosti, neočekivani događaji ili nerazumevanje drugih ljudi, već nezadovoljstvo, strahovi i nemir koje nosimo u sebi. Pored toga, rešenja počinjemo da tražimo tek kada se teškoće pojave i to na veoma površan način, kao da bismo hteli da postoji lista gotovih rešenja, priručnik u situacijama kada ne znamo šta da radimo.

Ovo su posledice stava koji najveću važnost daje spoljašnjoj formi, odnosno zanima ga prvenstveno kako nešto treba da se „predstavi“ ili da „ispadne“. Drugim rečima, ne bavi se suštinom, već efektima. Koji je koren toga? Verovatno je sve započelo u nekom trenutku kada smo počeli mehanički izvršavati postavljene zadatke.

Podsetimo, mehaničnost je osobina nečega što se odvija bez učešća više refleksivne svesti, rutinski i bezlično. Drugim rečima, sve suprotno autentičnosti i svesnom i slobodnom delovanju.

Mehaničnost nije izolovana mana, na nju se direktno nadovezuju krutost i neprilagodljivost, odnosno nesposobnost jasnog sagledavanja sebe što za posledicu ima nerazumevanje drugih, a time i pogrešnu percepciju ljudskih odnosa. To je vidljivo kroz toliko prisutnu zavist, kompeticiju, osećaj „viška“, ili „manjka“ sopstvene vrednosti. Ovo sa sobom povlači brojne druge probleme vidljive kroz stalno nezadovoljstvo, strahove, nemir i potrebu da se vlada svime osim samim sobom. Rezultat je dvostruka manipulacija, jer je i sam manipulator izmanipulisan.

Čovek može da poseduje ogromna znanja, a da ipak ne poznaje sebe. Za to je potrebno nešto više. Potreban je napor da prevaziđe sebe.

Na kolektivnom planu, upravo je iz mehaničnosti rođena slika sveta u kojoj najjači pobeđuje. Međutim, kako tačno najjači? Fizički, ekonomski, moralno, duhovno? Na kraju krajeva, zašto bismo uopšte morali pobeđivati druge? Još davno su mudri ljudi objasnili da je najveća pobeda ona koju čovek izvojuje nad samim sobom i da je ona vrednija od pobede nad hiljadama drugih ljudi.

Problem mehaničnosti nas pogađa i na mnogim drugim poljima, vidljiv je kroz kult procedura, kroz mentalitet birokrate, kao i „selebritija“, kroz praćenje moda i trendova koji su upravo to: praćenje, odnosno poželjna mehanička reakcija.

Sve ove i mnoge slične stvari koje smo automatski prihvatili zaslužuju da budu preispitane.

Da bismo jasnije videli potrebno je da stvari pogledamo odozgo. Ta nova vertikalna dimenzija se otkriva tek kada smo spremni da prevaziđemo sopstvena ograničenja. Potrebno je da usmerimo pogled ka onome što ima trajniju vrednost.

Razmislimo na trenutak o sledećim rečenicama:

Materija stvara teskobu, a ne duh.
Bol nastaje iz vezivanja za ono što je prolazno.
Sve što je istinski vredno zaslužuje se sopstvenim trudom i radom.
Unutrašnje zadovoljstvo nastaje iz nesebičnost

Rastemo pobeđujući sopstvena ograničenja.
Istinska sreća se rađa iz ispravnog delovanja.
Okolnosti u kojima se nalazimo su pravedne za nas.
Vrline su pokazatelj čovekovog rasta.
Radost je prirodno stanje duše.
Pobedi sebe i bolje ćeš razumeti druge.

Ovo su samo neki od saveta koje čovečanstvo baštini od svojih mudraca.

Svi oni se slažu u jednome: čovek nije dovršeno ni savršeno biće, već se nalazi u procesu buđenja svesti. Rečenice koje smo naveli služe upravo tome.

To nije stvar verovanja, već nužnosti. Spoljašnji putevi kojima čovek prolazi kroz život su bezbrojni, ali put koji osvaja iznutra, jedan je te isti. On vodi ka svesnom biću koje poznaje sebe i vlada sobom. Jedino tako ćemo postati sposobni da biramo ono što je najbolje, a to znači da to mora da bude dobro za nas, za drugoga, za planetu Zemlju i ceo univerzum.

Ako gledamo horizontalno, takvu tačku harmonije nikada nećemo pronaći, ali ako podignemo pogled prema gore, otkrićemo da baš uvek možemo da pobeđujemo svoje slabosti i da rastemo. Niko i ništa nas ne može sprečiti u tome. Takav stav prema životu i takav način života omogućiće nam da živimo u miru sa sobom i sa drugima. I zašto da ne, sa celim Univerzumom.

Autor: Daliborka Kiković

Izvori fotografija: