Najbolji je temelj za osnovnu nastavu, pored pismenosti, koja mora svakom drugom učenju da prethodi, jestastvenica s toga, što su znanja koja ona daje čoveku najbliža, što su svakom čoveku potrebna i što su, ako se kako valja predaju, i za detinju pamet dostižna. Da ovo malo iz bliže i gdekojim primerom objasnim.
Što vredi za telesnu čovekovu stranu to i za duševnu; i duša potrebuje zdrave hrane, potrebuje nege i vežbanja. Ničim pak ne može duša mladoga čoveka bolje da se hrani, da se duševne moći korisnije vežbaju, koliko proučavanjem onoga što je čoveku najbliže, proučavanjem samoga čoveka i prirode u kojoj živi, životinja koje mu daju hranu i odeću, koje mu rade, koje ga gdešto vesele ali mu mnogo puta i svakojake štete čine, proučavanjem biljaka, koje ovaj svet divnim svojim šarenilom ukrašavaju, kojima čovek dobar deo svojih potreba podmiruje, koje mu mogu doneti zdravlje ali i smrt, najposle proučavanjem mrtve zemlje koju čovek svojom mišicom prevrće, iz koje svašta na vidik iznosi, što mu život lakšim i prijatnijim čini.
Ima li čega prečega što bi mlad čovek imao da izučava? Ima li koje druge nauke, koja bi po mnoštvu i raznolikosti stvari kojima se bavi, mogla toliko da zanima svekolike duševne moći, koliko jestastvenica? A šta da kažem o istinama koje ova nauka sadrži? Neprekidnost i red kojim sve teče u prirodi živih i mrtvih stvari, saglasnost radnje koja upravlja kako celinom, tako i članovima, kako najvećim tako i najsitnijim sazdanjima ovoga sveta, zavisnost u kojoj su sve stvari na našoj zemlji ne samo jedne prema drugima već i prema gdečemu što van zemlje leži, prostoća zakona koji svima stvarima ovoga sveta vlada i najposle lepota i skladnost, koja se u svima stvarima na svetu sve to više javlja, čim se te stvari dublje proučavaju – svi ti elementi jestastveničkog znanja, kako valja shvaćeni i vešto tumačeni, kadri su da unesu u mlađana srca učenika klice sviju onih vrlina koje su ukras dobro uređenom ljudskom društvu.
Ove su klice tim zdravije što ne dolaze od same navike ili pravila koja se na pamet uče, već su ponikle iz suđenja, promišljanja, razumevanja prirode i njenih zakona, ove klice vremenom ne slabe, već se baš godinama sve bolje razvijaju.
Josif Pančić, odlomak iz knjige: „Iz prirode“, Talija Izdavaštvo, Niš, 2015.
Izvor fotografije: Wikimedia Commons |Jefe | File:Pancic-Zujovic-Dokic1883.jpg