Za Platona filozofija nije profesija, već poziv, ne samo formalno i fragmentarno istraživanje ovih i onih pitanja već usredsređenost na bitno. Ona nije beg od života u svet misli ili napuštanje društvenih problema, nego žarko nastojanje da se preobrazi i individua i društvo.

Filozofija je i poznavanje samog sebe, svoje besmrtne prirode koja prema stepenu očišćenja počinje da sve jače prosijava kroz ono što je sraslo s dušom. Ona je traženje odgovora na pitanje „Šta je čovek?”, ali odgovor na to pitanje ne može se naći niti u knjigama niti analiziranjem sebe samih, takvih kakvi smo sada. Ovaj odgovor dolazi zavisno od toga dokle smo stigli uspinjući se prema izvorima koji se nalaze iza granica života i smrti: ali pri svom uspinjanju filozof uvek mora da razmišlja i o jednom i o drugom. (…)

Filozof razmišlja o smrti, pretvara je u saveznika, a ne neprijatelja svojih istraživanja. Misliti na smrt u stvarnosti znači usredsrediti se na život kao na mogućnost da se postojanje oplemeni i ispuni smislom. Ne bojati se smrti, znači ne bojati se ni života, ni svih iskušenja kojima nas izlaže sudbina. Sve u svemu, jedino što čovek može da izgubi nije život, jer on se nastavlja i nakon smrti, nego ono najvrednije što poseduje – može da „izgubi” dušu i toga se treba bojati više od svega.

 

Anton Musolin, Platonovi učenje o duši, izdavač: Nova Akropola Beograd, 2012.

Izvor slike:
Wikimedia Commons |George E. Koronaios| File:The statue of Plato on October 25, 2019.jpg