Ponos starosedeoca Amerike bio je izmešan sa jedinstvenom poniznošću. Duhovna oholost bila je strana njegovoj prirodi i njegovom učenju. Nikada nije tvrdio da je moć artikulisanog govora dokaz njegove superiornosti nad nemuštim stvorenjima – sasvim suprotno, ovu moć je smatrao opasnim darom. Verovao je u ćutnju koja je za njega bila znak apsolutne ravnoteže. U stvari, ćutnju je smatrao pokazateljem savršene uravnoteženosti tela, uma i duha. Prema mišljenju ovog neobrazovanog mudraca, čovek koji je bio dovoljno jak i sposoban da zadrži unutrašnji mir uprkos teškoćama sa kojima se susretao iz dana u dan – a ovakve ljude Indijanci su poredili sa drvetom na kome ne treperi nijedan list ili glatkom površinom vode – imao je idealan stav prema životu; drugim reĉima, živeo je idealno.
Da ste ovakvog mudraca upitali šta je to ćutnja on bi odgovorio: „Ćutnja je Velika tajna!” „Sveta ćutnja je Njegov glas!” A da ste ga upitali šta su to plodovi ćutnje on bi odgovorio: „Samokontrola, prava hrabrost, izdržljivost, strpljivost, dostojanstvenost i pobožnost. Ćutnja je kamen temeljac karaktera.”
,,Ne govori mnogo u mladosti”, kazao je jednom prilikom veliki poglavica Vabaša, ,,da bi u starosti tvoja misao mogla da postane zrela i samim tim korisna za celo pleme!”
Čarls Aleksander Istman, Duh Indijanaca, Utopija, Beograd, 2006.
Izvor fotografije:
Pixabuy |File:waters-nature-mountain-lake-3102729/