Uprkos političkoj i kulturnoj raznolikosti koju je pokazivao život u mnogobrojnim grčkim polisima – od „spartanskog” života u aristokratskoj Sparti, do života bogato prožetog umetnošću u Atini – osećaj pripadnosti jednoj civilizaciji, pripadnosti grčkom svetu bio je tako izrazit, da su Grci, koji su sami sebe nazivali Helenima, za sve ostale narode imali jedan naziv – varvari. U ono vreme ovaj naziv nije bio sam po sebi pogrdan, tek će mu kasniji istorijski događaji dati njegovo današnje značenje.

Dva najpoznatija svetilišta bila su Zevsovo svetilište u Olimpiji i Apolonovo u Delfima.

Slava Delfa

delfi-Apolonov hram

Delfi – Apolonov hram

Proročišta u antičkom svetu su generalno bila česta, a posebno su brojna grčka. Tako je Apolonu bilo posvećeno gotovo trideset proročišta širom Grčke, ali ništa nije moglo da nadmaši slavu Delfa. Parnas, gotovo 2500 metara visoka planina na čijim su strmim padinama smešteni Delfi, zajedno s plavetnilom Korintskog zaliva u daljini, stvara prekrasno prirodno okruženje ovom svetilištu.

Delfskom proročištu obraćale su se za savet najpoznatije ličnosti antičke Grčke: mitski Herakle i Edip, državnici i vojskovođe Solon, Temistokle i Aleksandar Veliki, Sokrat i moćni vladari poput lidijskog kralja Kreza.

Kad je u VI v.p.n.e. požar uništio Apolonov hram, sve grčke države smatrale su svojom dužnošću da daju što veći doprinos njegovoj obnovi. Tako je u tu svrhu sakupljeno oko tri hiljade talenata (oko osamdeset tona srebra).

O značenju koje je ovo svetilište imalo i izvan Grčke svedoči sledeći događaj: kad je pred golemom persijskom vojskom, nakon Termopila, ležala nebranjena cela Grčka, jedan talas Persijanaca je, privučen njihovim velikim blagom, krenuo prema Delfima; podigla se iznenadna oluja s grmljavinom i munjama, a s planina su počele da se valjaju goleme stene. U strahu da su protiv njih ustali sami bogovi, Persijanci su se razbežali ne dirnuvši Delfe.

Mitska istorija proročišta

delfi-Apolon

Statua Apolona

Za razumevanje uloge koju je ovo proročište imalo u antičkoj Grčkoj, potrebno je ukratko prepričati mit koji iznosi njegovu drugu, važniju istoriju.

Nakon dugog lutanja, progonjena Leta nalazi spas na Delosu, ostrvu koje je do tada slobodno plovilo morem. Čim je Leta dodirnula ostrvo, Zevs učini da iz mora izrone dve stene; jedna je sprečila Pitona da je dalje proganja, a druga je pričvrstila Delos za morsko dno. Na tom ostrvu, na gori Kint, između stabla masline i palme, Leta je rodila Apolona.

Od tog trenutka na Delosu više niko nije smeo da bude rođen, niti je smeo da umre, jer se njegovo tlo smatralo svetim. Trudnice, bolesnike i starce prevozili su do obližnje Ortigije. Na Delosu će biti osnovano drugo po važnosti Apolonovo svetilište.

Apolon odmah kreće protiv Pitona kako bi osvetio patnje svoje majke. Sustiže ga u dubokom kanjonu podno Parnasa, na samom rubu svetog ponora, i tu ga ubija strelom. Na tom mestu Apolon osniva svoje proročište gde će kroz usta Pitije izricati volju svoga oca Zevsa.

Istorija Delfskog proročišta

Delfsko proročište ne počinje, međutim, s Apolonom. Na mestu današnjeg Atininog svetilišta pronađene su glinene figurice s uzdignutim rukama ili u sedećem položaju na tronošcu, koje potiču iz vremena oko 1400. g.p.n.e.

Nakon toga nastupa jedno razdoblje viševekovne stagnacije, a onda na ovom prostoru sledi novo doba. Premda su pronađeni samo ostaci kuća, a ne i svetilišta (prema Pausaniji, prvi Apolonov hram bio je načinjen od grana lovora, drugi od pčelinjeg voska, a treći od bronze), ipak je iskopano mnoštvo zavetnih darova izrađenih od bronze, što govori ne samo o postojanju svetilišta u to vreme, već i da je ono bilo poznato.

Pravi uspon Apolonovog proročišta počinje u VIII i VII v.p.n.e. kada Delfi postaju religijsko središte grčkog sveta. U VII v.p.n.e. glavnim božanstvima Delfa, Apolonu i Atini, izgrađeni su hramovi u dorskom stilu. Jedini ostaci ovih hramova pronađeni su u kasnijim građevinama u kojima su bili iskorišćeni kao građevni materijal. Naime, stari Apolonov hram u Delfima, koji su prema predaji podigli arhitekti Agamed i Trofonije, izgoreo je 548. g.p.n.e. u požaru, a onaj s kraja VI veka uništio je 373. g.p.n.e. snažan potres, tako da su Delfi bili gotovo iz temelja obnovljeni.

Iz tog starijeg razdoblja sačuvano je vrlo malo spomenika: kipovi Kleobisa i Bitona iz VI v.p.n.e., a najpoznatiji spomenik, Delfijski vozar, potiče iz vremena oko 475. g.p.n.e. Danas se ovi i drugi nalazi čuvaju u Delfskom muzeju.

Rimska vladavina u Grčkoj označava pad moći i slave Delfa. Njegovo umetničko blago opljačkali su Neron i Sula.

A kada Julian Imperator, jedan od poslednjih rimskih careva, šalje poslanstvo u Delfe, ono mu donosi odgovor proročišta:

Reci kralju da je sjajno proročište porušeno

Nema više Apolonovog svetilišta niti proročanske slave,

nit’ izvora što zbori. Voda što zbori presahla je. 

Kraj proročišta označio je 392. godine vizantijski car Teodosije svojom odredbom da se svi hramovi zatvore, a igre zabrane.

delfi-Kastalija

Delfi Kastalija

Iskopavanja

Nakon toga počinju intenzivni radovi. Otkriveno je celo Apolonovo svetilište, ruševine izvora Kastalije, gimnazion (gymnasion) i svetilište Atine. Riznica Atinjana je restaurirana 1905. g., a 1939. i 1950. delimično i Apolonov hram.

Hieron

Za razliku od hrama (naós) koji je građevina – boravište boga, svetilište (hierón) je prvobitno bilo ograđeni sveti prostor pod vedrim nebom – témenos, s jednim ili više žrtvenika, s posvećenim stablima, pećinama, kipovima bogova i sl., a katkad i s građevinama. Neka od svetilišta razvila su se u prava središta, a jedno od njih bili su Delfi.

Delfi tolos

Delfi tolos

Delfima se moglo prići iz dva pravca: morem preko luke Itea i kopnom preko Beotije, prolazeći kroz svetilište Atine Pronije (Pronaia) u Marmariji. Najpoznatiji spomenik s ovog svetilišta, koji je čest motiv na razglednicama, su ostaci jednog tolosa, hrama okrugleosnove. Idući dalje putem od Marmarije dolazi se do gimnaziona ili palestre, od kojih se malo sačuvalo, dok je hipodrom potpuno nestao. Put dalje vodi do izvora Kastalija u podnožju visokih stena Fedraida. Na ovom izvoru Apolon se, nakon borbe s Pitonom, obredno oprao. Taj isti obred kasnije će ponavljati i sama Pitija pre proricanja, kao i hodočasnici u Delfe.

Konačno stižemo do kompleksa samog proročišta, koji je bio ograđen zidom. Od glavnih vrata u tom zidu, sveti put vodio je pored mnogih riznica (do danas je rekonstruisana samo riznica Atinjana) i brojnih statua do Apolonovog hrama, ispred kog se nalazio veliki kip Apolona.

Hram je na prednjoj strani imao šest stubova (heksastilos), pa je po tipu heksastilni peripteros. Sastojao se od tri glavne prostorije: predvorja (pronaós), središnje dvorane (naós u užem smislu, lat. cella) i zadnje prostorije za čuvanje žrtvenih darova i dragocenosti (opisthódomos), a unutar središnje dvorane nalazila se čekaonica i prostor u kom su izricana proročanstva.

Na pročelju hrama bilo je napisano sedam slavnih izreka, koje je, prema legendi, sastavilo sedam grčkih mudraca. Najpoznatije su dve: Gnothi seautón („Spoznaj samoga sebe!”) iMeden ágan („Ničega previše!”). U predvorju hrama nalazi se zavetni dar u obliku slova E.Značenje ovog zagonetnog dara izazivalo je brojne rasprave.

Delfi omfalos

Delfi omfalos

Omfalos

U samom hramu nalazio se omfalos – „pupak sveta”, ovalni kamen obmotan zmijama. Za Grke Delfi su bili središte sveta jer, prema mitu, Zevs je s dve krajnje tačke sveta pustio dva orla da lete jedan prema drugom i oni su se susreli u Delfima. Ta tačka je označena omfalosom. Doći u Delfe za antičkog Grka značilo je doći u središte sveta.

Proricanje i proročanstva

U početku je proročište bilo otvoreno samo jednom u godini – sedmog dana meseca byziosa(februar –mart), koji se tradicionalno uzimao kao dan Apolonovog rođenja. Kasnije će se proricati jednom mesečno, takođe sedmog dana u mesecu, ali ne i tokom tri zimska meseca, kada je Apolon odlazio u svoju domovinu Hiperboreju – zemlju večnog proleća. Proricanje izrečeno u mesecu byziosu ostaće najsvečanije, a proročanstva najpovoljnija.

Red po kome će se pitati proročište određivan je žrebom, s tim da su pravo prvenstva imali oni koji su stekli posebne zasluge.

Međutim, proricanja nije bilo ni u te malobrojne dane ako znamenje za to nije bilo povoljno. U početku se ovo znamenje određivalo prema letu ptica, a kasnije prema žrtvenoj životinji.

Koza, kao žrtvena životinja, polila bi se hladnom vodom, a smatralo se da je znak povoljan ako bi se koza stresla celim telom – sve do nožnih članaka. Po tome se znalo da će Pitija izdržati zanos (entuzijazam). Tada bi se molilac uvodio u poseban deo Apolonovog hrama, a Pitija bi izricala proročanstva.

Ako bi koza ostala mirna, tog dana bi proročište ostajalo zatvoreno. Plutarh, koji je bio sveštenik u Delfima, u svojim Pitijskim dijalozima navodi slučaj nasilnog proricanja, kada je Pitija sišla u proročište nerado i protiv vlastite volje, jer znamenje nije bilo povoljno, i počela da proriče, ali je, već posle prvih odgovora, po njenom hrapavom glasu bilo jasno da se neće povratiti. Umrla je nakon nekoliko dana.

Svaki molilac koji je dolazio u proročište morao je da da pelanos, jednu vrstu naknade, a osim toga je redovno donosio sa sobom i zavetne darove. Ovi darovi su se čuvali u posebnim riznicama koje je unutar svetilišta imao svaki grčki polis. U Delfima se tako skupilo veliko bogatstvo, što u novčanoj, što u umetničkoj vrednosti. Plinije Stariji navodi da je u Delfima nabrojao više od tri hiljade kipova. 

Delfi

Delfi

Pitija

Delfi Sibila

Delfi Sibila

Sama proročanstva izricala je Pitija. U početku je to bila devojka, a kasnije žena od pedesetak godina, obučena u devojačku odeću. Pitija je zapravo bila jedna od Sibila, legendarnih proročica, a samo ime Pitija dolazi od Piton. Prema Plutarhu, prva Sibila je delovala u Delfima i zvala se Libisa, a bila je kći Zevsa i najade[1] Lamije.

Pitija je sedela na tronošcu nad stenovitom provalijom, u dimu omamljujućih isparenja. Tronožac je bio simbol Apolonove prisutnosti. Žvakala je lišće lovora i padala u zanos – entuzijazam[2], kako navodi Plutarh, ispuštajući nerazumljive glasove, a sveštenici koji su bili prisutni, davali su tumačenje.

Grci su smatrali da proricanje nije plod isparavanja i mirisa, već Apolonove božanske prisutnosti. Amonije, lik iz Plutarhovog dijaloga O zamiranju proročišta, govori:

„ … bilo bi besmisleno zagorčavati život jednoj ženi stalnim nadzorom nad njenom nevinošću i čistoćom. Za mene bi strašno bilo da je sva ona dobrobit koju su Heleni imali vezanu uz vođenje ratova, osnivanje gradova, kod bolesti i drugog, plod slučajnosti i sreće…”

Slavna proročanstva

Mnoga pitijska proročanstva ostala su zabeležena u istoriji, naročito zbog njihovog često dvosmislenog sadržaja. Poznato je ono: Ibis redibis numquam in bello peribis. Značenje je zavisilo od mesta gde se zarez nalazio u rečenici, pa je moglo da znači: Ići ćeš, vratićeš se, nećeš poginuti u ratu, ili Ići ćeš, vratiti se nećeš, poginućeš u ratu.

Po svojoj dvosmislenosti poznato je i ono izrečeno moćnom lidijskom kralju Krezu[3]. Na pitanje da li da zarati protiv Persije, proročište je odgovorilo: Ako Krez pređe reku Halis, uništiće veliku državu”. Persija je bila velika država i Krez je, verujući u pobedu, krenuo u rat – i bio poražen jer je i Lidija, njegova vlastita država, takođe bila velika – i bila je uništena!

Delfi Sfinga

Delfi Sfinga

Međutim, proročanstva su takođe bila i dragoceni saveti u krajnje beznadežnim situacijama za celu Grčku. Kad je persijski kralj Kserks neumoljivo napredovao sa svojom milionskom vojskom u nameri da potpuno zatre svaki trag Grčkoj, Temistoklu je proročanstvo dalo odgovor: „Dok će propasti sve što vis Kekropa kralja[4] okružuje, a ondje pak gudurama Kiteron sveti, dalekovidni Zeus dat će Tritona drveni zid, odoljet će jedino taj… Božanska Salamino, ti ženi ćeš pogubit sina, kad zrno se Demetrino sijalo i želo!” Temistokle je u drvenom zidu prepoznao zid lađa, i premda su Persijanci zaista potpuno razorili Atinu, manja, ali pokretljivija grčka flota je u Salaminskom tesnacu do nogu potukla moćniju persijsku flotu. Ratna sreća se nakon toga okrenula u korist Grka i u bici kod Plateje potučena je i kopnena persijska sila.

Pitijske igre

Osim po proročištu, Delfi su bili poznati i po Pitijskim igrama. Po svom značenju dolazile su odmah iza olimpijskih igara, a u umetničkim disciplinama su ih i nadmašivale. Ime „pitijske” dobile su po starom nazivu Delfa – Pytho. Prema Pindaru, u početku su to bile ceremonije ustanovljene od samog Apolona, a slavile su se svake osme godine. Bila su to muzička takmičenja – himne pevane u čast Apolona, uz pratnju kitare.

U VI v.p.n.e. igre su bile reorganizovane: muzičkom takmičenju dodato je atletsko, a slavile su se svake četvrte godine i to tako da se vremenski ne preklapaju s ostalim panhelenskim igrama: olimpijskim, istmijskim i nemejskim.

Sportska takmičenja u trčanju, rvanju i trkama konjskih zaprega odvijala su se na stadionu koji je jedan od najbolje očuvanih antičkih stadiona (bolje je očuvan samo jedan stadion u Maloj Aziji). Umetnička naticanja sastojala su se od sviranja na svirali i kitari, pevanja uz pratnju svirale, nadmetanja u pesništvu i dramskim predstavama u pozorištu.

Pobednik je dobijao palminu grančicu i lovorov venac, a biti pobednik na ovim igrama bila je za antičkog Grka najveća čast koju je mogao da doživi. I u Delfima i u Olimpiji borilo se samo za slavu. U godini svečanosti vladalo je sveto primirje.

Apolon i Piton

Protiv Pitona, sina Geje koji predstavlja nesvesne i mračne htonske sile, ustaje Apolon, uranska snaga, bog svetla i harmonije. Mesto na kome se odvija borba je središte sveta, ali ne geometrijsko središte horizontalnog sveta, već tačka u kojoj se dodiruju zemlja i nebo.

Ovaj mit nosi snažnu poruku, jer je svaki element mita povezan s čovekom. Omfalos koji je „pupak sveta”, odgovara istoimenom delu ljudskog tela, koji, prema kanonima koji su nam poznati od Egipta do Direra ili Leonarda da Vinčija, nije samo geometrijsko središte čoveka, već tačka koja simbolički deli čoveka na onaj njegov deo koji teži prema gore, prema nebu – gornji „apolonski” deo tela, i na onaj koji je vezan za zemlju i nagone – donji „pitonski” deo tela. Pobeda Apolona nad Pitonom je pobeda mudrosti nad nagonima.

Apolon koji proriče sudbinu, Apolon Pitijski, samo prenosi volju svog oca Zevsa. Zevs je kosmički zakon postojanja. On nije pohotni gospodar bogova koji zaista sedi na vrhu planine Olimp, odakle vreba boginje i smrtnice. On je stvaralačka snaga svemira koja neprestano stvara red iz haosa. Još u antičko doba mitografima je prigovarano da su bogovima dodelili isuviše ljudske osobine i ponašanje, a popularni prikazi grčkih mitova u knjigama, ma kako bili zanimljivi, upravo zbog toga čine štetu, jer zbog svog spoljašnjeg šarenila onemogućavaju da do nas dopre stvarno značenje mita.

Onda postaje jasniji i smisao proricanja. U vreme dok je proročište još bilo živo, ono je prenosilo glas sudbine – ne one koja vreba neumoljivo iz budućnosti, već sudbine kao dela koje valja ostvariti u vremenu koje nam je dato.

A postaje jasna i maksima koja je stajala na pročelju Apolonovog hrama:

„Gnothi seautón“ – Spoznaj samoga sebe!

[1] nejade – nimfe kopnenih voda (rečne, jezerske, izvorske)

[2] entuzijazam – grč. en – u i theos – bog

[3] Lidija je bila grčka pokrajina u Maloj Aziji

[4] Kekrop (Kekrops) osnivač Atine, njegov se grob nalazio na atinskoj akropoli

medjas

Autor: Ivan Tomašević

2017-02-09T21:27:51+01:00