Danas sam videla proleće. Istina je da sam mogla da ga vidim svih prethodnih godina, ali zbog užurbanog načina života previđamo najveća čuda Prirode.
Proleće koje sam danas videla stiglo je kao suptilan i svetao dah kroz krošnje stabala. Pustila sam da me ponese imaginacija i bez problema sam mogla prepoznati onaj divan lik nežnih linija koga je Botičeli utisnuo u svoje Proleće. Tada, putem čuda koja se događaju u svetu imaginacije, proleće je krenulo prema meni, ostavljajući na svom putu trag poduka.
Podsetilo me na to kolika je sličnost sna i smrti, i kako proleće ima moć da pobedi i jedno i drugo; onde gde se veruje da ništa više ne postoji, uzdiže se čudo ponovnog rođenja.
Podsetilo me na smisao drevnih tradicija vezanih uz misteriju Sunca: jer prvi zrak prvog dana proleća (i prvog dana godine, zapravo) donosi posebnu snagu novog, čistog i dobrog. To je prvi dah nakon dugog perioda; to je prva svetlost nakon dugotrajne tame.
Podsetilo me na vrednost lepote, ali lepote koja nije bujna, već jednostavnih, tek naznačenih linija: prolećna lepota, mlada, jednostavna i prirodna. I znala sam da je to proleće, da je dama, da je lepo, i da bi sve žene kao njene kćeri trebalo da ga oponašaju u magičnom gestu estetike.
Podsetilo me na osmeh prilikom buđenja, isti kao osmeh deteta kada otvori oči novom danu. Ah, vrednost jednog osmeha u ovom svetu prave zime, ledenog bola i nasilja…
Podsetilo me na toplinu dobrodušnog i nežnog gesta; mogućnosti da pružimo pomoć i pažnju onom kome je potrebna; mogućnosti da ne vagamo plemenitost.
Shvatila sam tada nešto više o misteriju večnosti: lepota, nežnost, čistota, plemenitost, to su elementi večnosti. Večnost nije beskrajna, tužna i ledena praznina gde ništa ne može da se radi osim prepuštanja satima da prolaze. Večnost je stalno obnavljanje života, ponovno buđenje u svakom minutu, ponovni početak u svakom trenu.
Proleće je večno: jednom godišnje, ono nam dolazi i postaje vidljivo kroz svetlost i cveće, toplotu i zvuk. Ali to prisustvo je dovoljno kako bismo u ostatku godine čuvali seme njegove tajne: buditi se svakog jutra, živeti svaki dan, iskoristiti svaki sat i čuvati svežinu nužnu da bismo se ponovo rađali svakoga dana: napraviti korak ka punoći koja se, među godišnjim dobima, naziva letom.
Za one koji su tek krenuli, koji mogu samo sanjati o potpunom ostvarenju leta: za sve nas stiglo je proleće!
Autor: Delija Steinberg Guzman, uz dozvolu autora ustupljeno sajtu www.nova-akropola.rs.
Izvori fotografija:
Pixabay |File:plum-spring-republic-of-korea-4917370
Livioandronico2013 | Wikimedia Commons | File:Primavera_(Botticelli).jpg