Homo Universalis

Pod pojmom filozof obično podrazumevamo čoveka koji poznaje filozofiju, dela filozofa i koji piše vlastita dela izlažući svoj filozofski pogled. Tražimo li od filozofa ne samo to, već da se životom i delovanjem potvrdi kao takav, onda savršen primer nalazimo u liku Đordana Bruna.

Najveći italijanski filozof iz doba renesanse u svojoj izuzetnoj ličnosti objedinjuje likove astronoma i pesnika, matematičara i okultiste. S podjednakim žarom, ozbiljnošću i dubinom brani heliocentrični sistem, piše filozofske dijaloge i poeme i sastavlja traktate iz hermetizma.

Život i smrt

Spomenik Đordanu Brunu na Cvetnom trgu u Rimu

Rodio se početkom 1548. godine u Noli blizu Napulja, u plemićkoj porodici. Na krštenju je dobio ime Filipo. Još kao dečak primljen je u školu dominikanskog samostana San Domeniko Mađore (San Domenico Maggiore) u Napulju. Uči humanističke nauke i dijalektiku. Tri godine kasnije, 1565. godine, prima ruho dominikanskog iskušenika i uzima ime Đordano. Nakon zaređenja upućen je na teološki fakultet gde studira sholastičku, antičku i arapsku filozofiju. Posebno snažan uticaj na Bruna izvršilo je učenje Nikole Kuzanskog, a preko filozofa Frane Petrića, profesora na platonskoj akademiji u Ferari, upoznaje se s neoplatonizmom i pitagorejskim učenjem.

Delo De revolutionibus orbium coelestium (O gibanju nebeskih tela) u kome Kopernik iznosi heliocentričnu sliku sveta, a koja tada još nije bila zabranjena, unosi nemir u njegov mladi duh. Kao istinski filozof sledi vlastiti put u traganju za istinom, i više se ne uklapa u zadate okvire. S dvadeset i sedam godina, 1575. godine, optužen za jeres (u 130 tačaka), napušta red i beži. Tako počinje njegov život putnika.

Putuje po celoj Evropi, gotovo bez odmora: Venecija, Ženeva, Tuluz… U Parizu stiče slavu kao predavač i naklonost francuskog kralja Henrika III. Izdaje nekoliko dela koja posvećuje kralju, i s njegovim poslanikom odlazi u London. U Oksfordu i Londonu izaziva bunu svojim raspravama i knjigama. Vraća se u Pariz gde se sukobljava s aristotelovcima, a onda preko Nemačke stiže u Prag.

Plemić Močenigo poziva ga u Veneciju kao privatnog učitelja. Najverovatnije ga sam domaćin prijavljuje Mletačkoj inkviziciji, koja će uhapsiti Đordana Bruna 23. maja 1592. godine pod optužbom da širi nauku o „beskonačnosti svemira i mnoštvu svetova”. Nakon dugog zatočeništva u tamnicama mletačke i rimske inkvizicije, ne odričući se vlastitog učenja, spaljen je na lomači 17. februara 1600. godine na Cvetnom trgu u Rimu. Spomenik Đordanu Brunu koji se danas nalazi na tom trgu podignut je pre sto godina.

Širina njegovog duha najbolje se može videti iz raznovrsnosti sadržaja njegovih dela: kopernikanizam i kosmologija, metafizika i hermetička filozofija, matematika i pesništvo.

Kopernikanizam i kosmologija

Đordanu Brunu pripada velika zasluga što je Kopernikov heliocentrični sistem postao deo pogleda na svet, a ne samo jedna astronomska hipoteza.

O tome koliko je heliocentrični sistem prihvatan kao hipoteza (zahvaljujući, između ostalog, i predgovoru Kopernikovoj knjizi) govori i činjenica da je Crkva knjigu zabranila tek 1616. godine, iako je objavljena 1543. godine. U tom delu Kopernik tvrdi da se Sunce nalazi u središtu svemira, što se kosi s crkvenom dogmom da je Zemlja u središtu. Međutim, do zabrane dolazi tek kada Đordano Bruno daje logičke i filozofske argumente heliocentričnog sistema, a Galilej pomoću teleskopa pruža i astronomske dokaze u prilog tom gledištu.

Dela u kojima Bruno govori o heliocentrizmu i kosmologiji su De la causa, prin­cipio et unoDe infinito, universo e mondi i La cena delle ceneri (O uzroku, principu i jednom, O beskonačnosti, svemiru i svetovima i Večera na Pepelnicu). Inspirisan učenjem Nikole Kuzanskog, Bruno ide i dalje od Kopernika tako da pomera i samo Sunce iz središta, izlažući teoriju o beskonačnosti svemira i mnoštvu svetova. Osnovnu ideju dokaza može da ilustruje citat iz dela De docta ignorantia Nikole Kuzanskog: Putnik na kakvom brodu na dubokoj vodi, koji ne bi znao da voda teče, i koji ne bi video obalu, kako bi znao da se brod kreće? Bio na Zemlji, ili na površini Sunca ili koje druge zvezde, posmatraču će se činiti da je on u središtu… a da se sve kreće oko njega… (citat je prenesen iz pogovora knjizi: Đordano Bruno – Dve filozofske rasprave, Sarajevo 1979.).

Bruno negira postojanje granica svemira i tvrdi da postoji još planeta na kojima ima života kao što i na našoj Zemlji pos­toji život. Time i sam čovek gubi povlašćen položaj u Univerzumu.

Danas to učimo u školi kao normalnu stvar, razumljivu samu po sebi, međutim, neko je jednom morao utrti put takvom razmišljanju, takvom shvatanju sveta. Da je to bio herojski poduhvat govori činjenica da je Bruno spaljen pod optužbom da širi nauku o „beskonačnosti svemira i mnoštvu svetova”. Danas smo čak spremni da se smejemo jednoj takvoj optužbi, ali u ono vreme protiv Bruna su stajale crkvene dogme i čitava aristotelovska tradicija. On svet ne posmatra kao beskrajnu, mrtvu i hladnu tvorevinu, a to je ono što nije prisutno u našoj slici sveta.

Anima Mundi

U delu O beskonačnosti, svemiru i svetovima, Filotej (tj. Đordano Bruno) kaže: „Zaista. Pored toga, kažem da je ova beskrajnost i ogromnost jedna životinja, iako nema određen oblik i smisao koji se odnosi na spoljašnje stvari. Jer ona u sebi ima svu dušu i obuhvata sve što je oživljeno, i sve je ono.” Svetska duša je ono identično, što ispunjava svemir, daje mu smisao i harmonizuje ga. Ona je prisutna svuda, ali ne kao telo čiji su delovi raspoređeni po prostoru, nego kao celina, kao što govor kao celina dopire do svakog slušaoca.

Svet se sastoji od bezbroj božanskih monada, a u svakoj od njih je prisutna cela božanska moć. Zbog toga je svaka monada (biće) malena slika (mikrokosmos) velikog sveta (makrokosmos). Prema Đordanu Brunu sve što postoji ima dušu, ali ne po činu i delovanju već po supstanciji, tj. po svojoj unutrašnjosti.

Čovekov duh je takođe u svojoj suštini božanski i samim tim sposoban da održava svest univerzuma, odnosno ima moć spoznaje. Ovakvo shvatanje sveta i čoveka je posebno važno u „praktičnom” smislu, kada tražimo konkretne metode spoz­naje. Radove koji govore o tome sam Bruno je smatrao najvažnijima.

Umeće sećanja i mašte

U svojim delima hermetičkog karaktera De unibris idearum et arte memoriae i De imaginum signorum et idearum compositione Đordano Bruno govori o umeću sećanja i vežbi mašte. Nužno je pre svega istaknuti tradicionalno značenje pojmova sećanja i mašte. Ta značenja su bitno drugačija od današnjih. Suštinu pojma sećanje najkraće možemo izraziti navodeći Platonovu tvrdnju da je znanje sećanje Duše. Proces mašte (imaginacije) s druge strane snažno je vezan uz pojam istinske kreacije i buđenja nečeg novog.

Na buđenju i razvijanju ovih sposobnosti duše radilo se još u antičkom periodu. Umeće sećanja i mašte zasnovano je na upotrebi simboličkih slika, dijagrama, nekoj vrsti mandala, čije forme i strukture nose univerzalni karakter, ali ih svako ispunjava i nadopunjuje individualno. Metafizičke osnove ovog umeća počivaju na Platonovom učenju o idejama. Prema Platonu, osim ovog našeg materijalnog sveta (sveta čula), postoji i viši, duhovni svet (svet ideja) koji je večan, iznad prolaznosti materijalnog sveta.

Bruno tvrdi da u određenim uslovima ideje u ovom našem svetu bude slike i tako se kontakt između ova dva sveta može ostvariti. Ove simboličke slike nisu pasivne forme, već živi most preko koga se ono božansko i večno odražava u pojavnom i smrtnom. On kaže da ove slike već postoje u nama, ali u haotičnoj formi, a proces magijskog sećanja i mašte ih izvlači iz haosa i ponovo uspostavlja red (kosmos) budeći ono duhovno u čoveku.

Ova strana Brunovog učenja nije opisana u našoj filozofskoj literaturi koja ga posmatra kroz svoju vlastitu prizmu, premda ju je Bruno, kao što smo već rekli, smatrao najvažnijom. Razlog tome je što ne pripada sferi „čiste” filozofije već zadire u sferu „praktične”, hermetičke filozofije. Đordano Bruno je tipični renesansni mag, kao što su Paracelzus, Beme, Agripa od Neteshajma i drugi. Naime, u renesansi, hermetizam zauzima važno mesto i ravnopravan je s filozofijom. Poseban uticaj na tom planu imaju neoplatonisti (Proklo) i delo Asclepius koje se pripisivalo Totu Hermesu iz Egipta.

Herojski zanosi

Njegovo poimanje umetnika i umetničkog dela podudara se s Plotinovim. Prema Plotinu, umetnik je tvorac u malom. Na isti način na koji božanski um stvara Univerzum odražavajući samog sebe u njemu, tako i umetnik stvara vlastito delo po vlastitom uzoru.

Stvaranje je moguće samo ako je stvaratelj obuzet božanskim, herojskim zanosom koji transformiše i samog stvaratelja. Herojski zanos, prema Brunu, predstavlja iskustvo božanskog unutar sebe samoga. To je snaga koja omogućava duši da se uzdigne.

Đordano Bruno nam nudi jednu prekrasnu viziju čoveka, čoveka kao sveobuhvatnog bića, koje je odraz božanskog tvorca u malom. On sam svojim primerom nudi sliku vizionara, onoga koji utire put budućnosti, koji je prvi – da bi ga ostali mogli slediti. Đordano Bruno je filozof koji uči ne samo rečima već, u istoj meri, i vlastitim životom.

medjas

Autor: Ivan Tomašević 

Izvori fotografija:
Wikimedia Commons| Blackcat |File:Roma – Monumento a Giordano Bruno 2.jpg
Wikimedia Commons| Diego Gasperotti (BIBCOMTN) |File:Giordano Bruno. Caterina Piotti-Pirola sculp.jpg
Wikimedia Commons| Marcella Medici |File: De la causa, principio et uno, 1591 – BEIC 11366479.jpg